Ivica Lučić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Ivica Lučić

Ivica Lučić (Javna tribina: Je li Hrvatska agresor, a Herceg Bosna dio udruženog zločinačkog pothvata?, 28. ožujka 2012.)
Rođenje 12. svibnja 1962.
Prebivalište Zagreb
Državljanstvo Hrvatska, BiH
Narodnost Hrvat
Polje povijest

Ivica (Ivo) Lučić (Ljubuški, 12. svibnja 1962.), hrvatski je povjesničar, obavještajac i general. U vrijeme Domovinskoga rata u BiH bio je načelnik SIS-a HVO-a.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Ivica Lučić rođen je 12. svibnja 1962. godine u Ljubuškom, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Mostaru i kraće vrijeme radio u odvjetničkom uredu u Ljubuškom. Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini održanim u studenome 1990. godine kao zastupnik HDZ-a BiH izabran je u Vijeće općina Skupštine BiH, a početkom 1991. počeo je raditi u općinskoj upravi u Ljubuškom.

U svibnju 1991. godine, nakon prvih oružanih napada srpskih paravojnih postrojbi i Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Republiku Hrvatsku, imenovan je načelnikom Centra službi sigurnosti Mostar Ministarstva unutarnjih poslova BiH. Po eskalaciji rata u BiH, a neposredno nakon potpisivanja Sporazuma o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske u srpnju 1992. godine, iz policije je prešao u vojsku. Utemeljio je i vodio Sigurnosno informativnu službu (SIS) Hrvatskog Vijeća Obrane (HVO).

Aktivno je sudjelovao u obrani Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine pa je tijekom rata stekao čin stožernog brigadira Hrvatske vojske (HV), a neposredno po završetku rata i čin general bojnika HVO-a. Od svibnja 1995. bio je savjetnik za nacionalnu sigurnost u Predsjedničkom vijeću Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HR-HB). Na izborima 1996. ponovno je izabran u parlament BiH. Bio je potpredsjednik Odbora za unutarnju politiku i sigurnost Zastupničkog doma parlamenta Federacije BiH. Od 1997. do 1998. bio je savjetnik za unutarnju politiku u Predsjedništvu BiH. Obnašao je dužnost pomoćnika ravnatelja Hrvatske izvještajne službe (HIS) Republike Hrvatske, a od 1999. do srpnja 2001. radio je kao predavač na Obavještajnoj akademiji Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS) Republike Hrvatske.

Bio je vanjski član Odbora za Hrvate izvan Hrvatske u šestom sazivu Sabora Republike Hrvatske (2008.-2011.).

Oženjen je i ima troje djece, trenutačno živi u Zagrebu i radi na Hrvatskom institutu za povijest. Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru predaje povijest dvadesetoga stoljeća.

Znanstveni rad[uredi | uredi kôd]

Javna tribina: Je li Hrvatska agresor, a Herceg Bosna dio udruženog zločinačkog pothvata?; Ivica Lučić, Višnja Starešina i Ante Nazor, 28. ožujka 2012.

Radio je kao asistent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Kasnije je predavao na Obavještajnoj akademiji u Zagrebu.[1]

U veljači 2002. godine na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je magistarski rad na temu Sigurnosno obavještajni sustavi u Bosni i Hercegovini 1980.- 1992.. Na istom fakultetu doktorirao je u prosincu 2005. godine s temom Sigurnosna politika Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine 1945.-1990..

Uredio je zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa Hum i Hercegovina kroz povijest te je objavio oko trideset znanstvenih i stručnih radova u više zbornika i časopisa: Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, Nacionalna sigurnost i budućnost (National Security and the Future), Zagreb, Gaudeamus, Mostar, Motrišta Mostar i Status Mostar. Sudjelovao je na znanstvenim skupovima i okruglim stolovima u Zagrebu, Berlinu, Mostaru, Sarajevu, Neumu, Gradačcu, Velikom Trgovišću

Djela[uredi | uredi kôd]

  • Uzroci rata: Bosna i Hercegovina od 1980. do 1992.: Karađorđevo mit o podjeli BiH, Zagreb, Despot Infinitus d.o.o i Hrvatski institut za povijest, 2013. (monografija).[2][3]
  • Oslobađajuće presude haškoga Suda Tuđmanovoj Hrvatskoj, UHIP, Zagreb, 2014. (suautori: Ivan Aralica, Ante Nazor i Miroslav Tuđman)
  • Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka = Vukovar hospital: a lighthouse in historic storms of Eastern Croatia, prijevod na engl. Robert Dumančić, Hrvatska liječnička komora - Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2017.[3]
  • Od vila ilirskih do Bijeloga puta : stranputicama bosanske i hercegovačke povijesti, prijevod na engl. Nikica Barić, Zagreb : Hrvatska liječnička komora : Hrvatski institut za povijest, 2018.

Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]

  • Odlikovan je s pet državnih odličja Republike Hrvatske, dodijeljene su mu dvije spomenice, pet medalja i dvije plakete za zasluge u Domovinskom ratu.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. (engl.) O suradnicima, National Security and the Future, Pristupljeno 8. siječnja 2018.
  2. Ivica Lučić (282604), biblio.irb.hr, (pristupljeno 14. travnja 2013.)
  3. 3,0 3,1 Lučić, Ivica, povjesničar, katalog.gkr.hr, (pristupljeno 8. siječnja 2018.)

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]