Ivan Lukov

Ivan Lukov
Opći životopisni podatci
Datum rođenja	22. kolovoza 1871.
Mjesto rođenja	Gabrovo, Bugarska
Datum smrti	17. travnja 1926.
Mjesto smrti	Sofija, Bugarska
Nacionalnost	Bugarin
Puno ime	Ivan Conev Lukov
Supruga	Nevena Grigorova
Opis vojnoga službovanja
Godine u službi	1889. – 1919.
Čin	General poručnik
Ratovi	Balkanski ratovi Prvi svjetski rat
Vojska	Bugarska
Rod vojske	kopnena
Zapovijedao	2. armija

Ivan Conev Lukov (Gabrovo, 22. kolovoza 1871. – Sofija, 17. travnja 1926.) je bio bugarski general i vojni zapovjednik. Tijekom Prvog svjetskog rata obnašao je dužnost načelnika Glavnog stožera, te zapovijedao 2. armijom na Solunskom bojištu.

Vojna karijera

Ivan Lukov je rođen 22. kolovoza 1871. u Gabrovu. Sin je Cona Lukova i Denke Lukov rođ. Bojadžijev. Srednju školu pohađa u rodnom Gabrovu, Varni i Sofiji. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, u svibnju 1889. ulazi u vojnu službu, te 1891. diplomira na Vojnom učilištu u Sofiji. Te iste godine raspoređen je na službu u 20. pješačku dobrudžansku pukovniju, ali je već u prosincu dodijeljen floti. U kolovozu 1894. promaknut je u čin poručnika, te je premješten u 8. primorsku pješačku pukovniju gdje je zadužen za naoružanje. Godine 1895. počinje pohađati Viši časnički tečaj u Sofiji koji završava 1897. Te iste godine imenovan je pomoćnikom zapovjednika u 15. pješačkoj pukovniji, nakon čega je 1898. upućen na školovanje u Nikolajsku akademiju za stožerne časnike u Sankt Peterburg. Tijekom školovanja i boravka u Rusiji, u rujnu 1900., unaprijeđen je u čin satnika.

Po povratku u Bugarsku, u siječnju 1902., dodijeljen je kao mlađi pobočnik stožeru 6. pješačke divizije. Navedenu dužnost obnaša do ožujka 1903. kada je imenovan časnikom u mobilizacijskom odjelu Glavnog stožera. U kolovozu 1903. imenovan je načelnikom stožera 2. brigade 4. pješačke divizije. Godine 1904. postaje zapovjednikom satnije u 8. pješačkoj pukovniji, da bi iduće, 1905. godine, bio članom bugarske delegacije koja je promatrala manevre u Francuskoj. Krajem te godine, u prosincu, imenovan je vojnim atašeom u Francuskoj, da bi istu dužnost obnašao od prosinca 1907. u Sankt Peterburgu. U međuvremenu je, u rujnu 1906., promaknut u čin bojnika.

Nakon povratka iz Rusije imenovan je starijim pobočnikom pri stožeru 8. tundžanske divizije. Istodobno zapovijeda i 2. bojnom 5. pješačke pukovnije. U lipnju 1910. postaje načelnik stožera 1. sofijske pješačke divizije kojom je zapovijedao Stefan Tošev. Tri mjeseca nakon tog imenovanja, u rujnu, unaprijeđen je u čin potpukovnika. Tijekom Prvog balkanskog rata ističe se u borbama kod Lozengrada i Luleburgaza i Bitki kod Čataldže. Član je bugarske delegacije u pregovorima o primirju sa Osmanskim Carstvom, a nakon završetka rata predsjednik je komisije za razgraničenje između Srbije i Bugarske. U rujnu 1913. promaknut je u čin pukovnika, te imenovan ravnateljem Vojnog učilišta. Potom je u ožujku 1913., zbog sumnji da je sudjelovao u antivladinoj uroti, smijenjen s mjesta ravnatelja Vojnog učilišta, te je imenovan zapovjednikom 38. pješačke pukovnije smještene u Krdžali. Od svibnja 1915. zapovijeda 2. brigadom 3. pješačke divizije koju dužnost obnaša svega mjesec dana jer je u lipnju imenovan načelnikom stožera III. vojnoinspekcijske oblasti.

Prvi svjetski rat

Po objavi mobilizacije Lukov je imenovan načelnikom operativnog odjela Glavnog stožera. Nakon iznenadne smrti načelnika Glavnog stožera Konstantina Žostova u kolovozu 1916., 1. rujna 1916. imenovan je njegovim nasljednikom. Na navedenom mjestu rukovodi operacijama protiv Rumunjske koja je ušla u rat na strani Antante, kao i operacijama na Solunskom bojištu. U svibnju 1917. promaknut je u čin general bojnika. Dužnost načelnika Glavnog stožera obnaša do prosinca 1917. kada je smijenjen jer je došao u sukob sa njemačkim saveznicima oko vođenja operacija. Imenovan je zapovjednikom 2. armije koju dužnost obnaša do kraja rata. U rujnu 1918. zajedno sa Andrejom Ljapčevim i Simeonom Radevim čini bugarsku delegacija koja je potpisala Solunsko primirje kojim je Bugarska izišla iz rata.

Ivan Lukov (lijevo) sa Andrejem Ljapčevim i Simeonom Radevim snimljen 1918.

Poslije rata

Nakon završetka rata Lukin je u listopadu 1918. ponovno imenovan načelnikom Glavnog stožera. Navedenu dužnost obnaša do listopada 1919. kada je premješten u pričuvu. U siječnju 1920. unaprijeđen je u čin general poručnika. Od 1921., pa do 1923., predsjednik je Saveza pričuvnih časnika. Član je i političke organizacije Narodni sporazum, kao i Lige za zaštitu prava čovjeka.

Ivan Lukov preminuo je 17. travnja 1926. godine u 55. godini života u Sofiji. Bio je oženjen sa Nevenom Grigorovom sa kojom je imao jednog sina i dvije kćeri.

Vanjske poveznice

(bug.) Ivan Lukov na stranici Boinaslava.net
(češ.) Ivan Lukov na stranici Valka.cz
(rus.) Ivan Lukov na stranici Hrono.ru