Toggle menu
309,8 tis.
57
18
526,9 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Hrvatski radnički savez

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Za druga značenja, pogledajte HRS.

Hrvatski radnički savez (kratica: HRS) bio je sindikalna organizacija Hrvatske seljačke stranke.[1]

Glasilo Hrvatskog radničkog saveza je bio tjednik Hrvatski radnik.

Utemeljen je godine 1921.. Tijekom povijesti bio je pod utjecajem nekoliko ideoloških struja: do 1925. bio je samostalan, uz početni utjecaj pravaša, te kasniji HRSS-a. Kasnije je jačao HSS-ov utjecaj, a od 1935. se u potpunosti vezuje uz HSS. Neposredno prije Drugog svjetskog rata osjećao se utjecaj ideologije KPJ među članstvom HRS-a, osobito na hrvatskom jugu.[2]. Najviše je podružnica imao po Hrvatskoj, ali bilo ih je i u Sloveniji i u BiH (Sarajevo i dr.). Prema struci, najviše je okupio radnike tekstilne industrije, građevinarstva, šumarstva, rudare, "radnike seljake" [2]


Politika HRS-a je pratila politiku matične stranke HSS-a: tolerancija, demokracija i sloboda. Za razliku od komunista, nije tražio ukidanje, nego reformiranje privatnog vlasništva. Protivio se oružanoj klasnoj borbi, diktaturu proletarijata, a socijalni program je glasio "nacionalna sloboda i socijalna pravda".
Gospodarski program se namjeravalo sprovesti borbom protiv nezaposlenosti, potpisivanjem kolektivnih ugovora, određivanjem minimalnih nadnica, te osiguravanjem u slučaju bolesti i smrti[2].
Nakon 1939. se ističe da bi se radništvo trebalo sporazumjeti s domaćim kapitalom, koji ne izrabljiva domaće radništvo kao međunarodni. Sporazum s domaćim je značilo da se ne radi protiv nacionalnih interesa, kao i interesa posloprimatelja i poslodavaca.[2], HRS-ove štrajkove nije odlikovalo nasilje, nego mirni pristup, pregovaranjem s poslodavcima[2]; s druge strane, KPJ je za svoje ciljeve pribjegavala i terorističkim metodama: likvidacijama političkih protivnika, zastrašivanjem stanovništva i destruktivnim štrajkovima radi destabilizacije nepoželjne vlasti, dok su radnička prava nerijetko bila u drugom planu. [1]

Do 1937. HRS je bio glavni stjegonoša borbe za nacionalna i radnička prava i socijalnu pravdu u Hrvatskoj. Dotada je "konkurentski", komunistički URSSJ djelovao na rubu zakona. Do 1925. se povremeno surađivalo s komunistima, no nakon 1925. se odbijalo suradnju s njima.[2] Nakon što je Josip Broz Tito došao 1937. na čelo KPJ, matične stranke URSSJ-u, odnosi HRS-a i URSSJ su se znatno pogoršali. Situacija je došla dotle da je čelni čovjek HRS-a Alojz Pećnik 1941. ocijenio u izjavi za splitski dnevnik Novo doba da su HRS-u glavni neprijatelji redom "nezasitni kapital", onda već na drugom mjestu "marksisti" i tek na trećem mjestu ondašnja državna vlast.[1]

Izvori za neslogu su bili višestruki: HRS je bio HSS-ov i radio je za hrvatsku stvar, za hrvatsku državu, dok je KPJ bio internacionalistički, protiv nacionalne države.
Drugi razlog bila je otimačina članova, odnosno odvajanje ljudi od HSS-a. KPJ je imala neusporedivo manje članstvo u sindikatima, u usporedbi s HSS-ovim HRS-om. Da bi KP-ov URSSJ dovukao sebi ljudstvo koje im je bilo potrebno za njihove ciljeve (podizanje oružanog ustanka, po naputku svojih stvarnih vođa Staljina i KP SSSR-a), KPJ je pribjegavala zastrašivanjem HRS-ovih ljudi atentatima[1] i kompromitiranjem HSS-a, njegova čelništva, Vladka Mačeka te Banovine Hrvatske (kad je organizirala štrajk prosinca 1939. tobože protiv skupoće, a zapravo radi destabiliziranja hrvatske vlasti, odnosno Banovine Hrvatske).

Čelne osobe HRS-a bile su izložene progonima[3] od državnih vlastiju, jugonacionalista, ali i od konkurentske KPJ[1][4], koja je vršila atentate na HRS-ove ljude (na Luku Čulića, Vojka Krstulovića[5] i dr.).

Nakon 1945.

Nastankom Jugoslavije kojom je vladala KPJ, višestranačje nestaje, i HRS je izvan zakona, te djeluje među hrvatskim iseljenicima i emigrantima. Izdavali su svoja glasila, kao što je mjesečnik Hrvatski radnik koji je izlazio u Parizu.[6] U Njemačkoj je u emigraciji sindikalist HRS-a Andrija Mrzlečki (1910.-2000.) iznova osnovao HRS i objavio godine 1971. knjigu "Andrija Mrzlečki - Uspomene na 50. godišnjicu Hrvatskog radničkog saveza ", Kempten 1971./1972., naklada Udruženje hrvatskih radnika Europe (UHRE).

Znanstveni radovi o HRS-u

Hrvatski radnički savez znanstveno je proučavala hrvatska povjesničarka Bosiljka Janjatović [7][8].

Izvori

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Slobodna Dalmacija Razgovor - Željko Čulić, sin "narodnog neprijatelja": Oca sam 1945. prikriveno pokapao (razgovarao Damir Pilić), pristupljeno 14. veljače 2011.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Vol. 17 No.1, listopad 1984. Bosiljka Janjatović, Politika HSS prema radničkoj klasi. Hrvatski radnički savez 1921.–1941. godine. Centar za kulturnu djelatnost – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske, Zagreb 1983. (prikaz Branke Boban)
  3. Hrvatski državni arhiv Režimske i reakcionarne organizacije 1911.-1941.
  4. Slobodna Dalmacija Željko Čulić: HSS u Splitu između dvaju svjetskih ratova (2) - Duga serija ubojstava, pristupljeno 14. veljače 2011.
  5. Slobodna Dalmacija Željko Čulić: HSS u Splitu između dvaju svjetskih ratova (8) - Prekinuta mladost Vojka Krstulovića, 17. siječnja 2001.
  6. Hrvatska revija Vinko Nikolić: Hrvatski radnik, mjesečno glasilo H. radničkog saveza u Parizu
  7. Radnička politika Hrvatske seljačke stranke. Hrvatski radnički savez 1921.–1941., Zagreb, 1983.
  8. Politika HSS prema radničkoj klasi, Centar za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1983.