Geostacionarni satelit (grč. γη (Gea): Zemlja + kasnolat. stationarius: koji miruje) je umjetni Zemljin satelit koji se giba sinkrono (istodobno) s okretanjem Zemlje oko svoje osi, pa se čini da miruje iznad određene točke na ekvatoru. Satelit se u ravnini ekvatora giba po takvoj kružnoj stazi da je trajanje njegova obilaska oko Zemlje jednako trajanju okretaja Zemlje oko svoje osi (23 sata, 56 minute, 4 sekunde), uz jednak smjer gibanja (od zapada prema istoku). To se postiže pri brzini satelita od 3 074 m/s i visini od 35 780 kilometara, a takva se putanja (orbita) naziva geostacionarnom putanjom (katkad i geosinkronom, iako se razlikuju). Iz tog je položaja vidljiva približno trećina Zemljine površine pa ju je cijelu moguće pokriti sa samo 3 umjetna satelita, što geostacionarnu putanju čini osobito pogodnom za smještaj telekomunikacijskih i meteoroloških satelita. Prvi geostacionarni satelit bio je Syncom-3, američki telekomunikacijski satelit lansiran 1964. [1] Geostacionarna i geosinkrona orbita ograničeni su resurs zbog čega se telekomunikacijski operateri zapisuju kod Međunarodne telekomunikacijske unije za slobodni orbitalni utor komunikacijskih satelita.[2] Komunikacijske i meteorološke satelite često se stavlja u geostacionarne orbite. Razlog je što zemaljske satelitske antene koje komuniciraju s njima ne moraju se okretati da bi ih pratili, nego su stalno usmjerene ka istoj točci na nebu, onoj gdje su sateliti.[3]
Geosinkrona orbita (GSO) kao i geostacionarna orbita (eng. geostacionary orbit 'GEO') su orbite iznad Zemlje na visini od 35 786 poklapajući se s Zemljinim sideričkim rotacijskim razdobljem. Velika poluos svih geosinkronih i geostacionarnih orbita je 42 164 km. Geosinkrona i geostacionarna orbita razlikuju se po tome što objekt u geostacionarnoj orbiti je točno iznad ekvatora, dok u geosinkronoj orbit može ići sjevernije i južnije da bi pokrio više Zemljine površine. [3]
Meteorološki satelit
Podrobniji članak o temi: Meteorološki satelitDva su osnovna tipa meteoroloških satelita, od kojih se jedan koristi satelitima u polarnoj orbiti, a drugi geostacionarnim satelitima. Geostacionarni sateliti tipa GOES, GMS i METEOSAT na visini od približno 36 000 kilometara iznad ekvatora neprestano (kontinuirano) snimaju stanje Zemljine atmosfere i Zemlje u nekoliko spektralnih područja svakih pola sata. Takvih 6 umjetnih satelita u razmaku od 60 zemljopisnih duljinskih stupnjeva opasuju cijelu Zemlju, a slike koje šalju postale su sastavnim dijelom svakodnevne analize i prognoze vremena te uz praćenje vremenskih promjena omogućuju i otkrivanje područja nastajanja opasnih tropskih ciklona, uragana i tajfuna. Europska svemirska agencija ESA lansirala je dosad 7 satelita METEOSAT, koji pretražnim radiometrima daju slike u vidljivom i infracrvenom dijelu spektra. Godine 2002. lansiran je MSG1, satelit METEOSAT druge generacije, koji svakih 15 minuta prizemnim postajama na čak 12 spektralnih područja neprestano šalje znatno veći broj podataka o stanju atmosfere nego li dosadašnji METEOSAT.
Izvori
- ↑ geostacionarni satelit, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2018.
- ↑ (eng.) Space Legal Issues Louis de Gouyon Matignon: Orbital slots and space congestion , 8. lipnja 2019. (pristupljeno 7. veljače 2020.)
- ↑ 3,0 3,1 (eng.) Space Legal Issues Louis de Gouyon Matignon: Orbital slots and space congestion , 8. lipnja 2019. (pristupljeno 15. veljače 2020.)
|
Ovo je osnova ili početak budućeg članka. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |