Emigracija istarskih Hrvata u Hrvatsku je emigracija hrvatskog stanovništva s Istre i susjednih krajeva (Trst, Julijska krajina) koji su bili prisiljeni napustiti te krajeve i izbjeći u Hrvatsku koja je onda bila u Kraljevini SHS ili drugamo u inozemstvo.
Nakon 1918.
Kad je Kraljevina Italija političkim igrama i kad je izdala saveznike iz Središnjih sila došla u posjed skoro čitave Istre (osim Kastva) poslije 1918., primakla su se teška vremena za tamošnje Hrvate. Još su prijašnjih desetljeća istarski Hrvati i Slovenci bili prisiljeni boriti se za svoja nacionalna prava, nasuprot zahtjevima talijanskih istarskih političara. Morali su se istarski Hrvati i slovenska manjina boriti za biti gospodar na svojem, nasuprot protežiranoj talijanskoj manjini[1] i doseljenim Talijanima iz Furlanije i drugih krajeva. D'Annunzijev upad i osvajanje Rijeke je bio novi pritisak.[2]
Nove su vlasti nacionalistički pritiskale hrvatsko stanovništvo. Htjele su oduzeti hrvatska obilježja na svim pripojenim područjima i na područjima koja su namjeravali, a još nisu uspjeli zaposjesti (npr. Rijeka).[2] Rijeku s okolicom su primjerice prikazivali kao vjekovni talijanski teritorij, predstavljajući povijest na taj način da se ne bi moglo ustanoviti podrijetlo i osjećaji stanovnika tih krajeva.[2]U drugom dijelu knjige Šepić obrađuje činjenice i fenomen riječkog fašističkog policijskog dužnosnika Giovanija Palatuccija. U ovom je valu u Hrvatsku otišao Drago Gervais, kao 14-godišnjak.
Dolazak Italije
Dolaskom talijanske vlasti, talijanizacija je postala još agresivnija. Dolaskom talijanskih vlasti u Julijsku krajinu i Istru označio je zauzimanje javnih ureda i ustanova. Školovani su slavenski ljudi napustili te krajeve, a ostali su od uglavnom slovenski i hrvatski svećenici i učitelji. U ovom je prvom valu otišao hrvatski skladatelj Ivan Matetić Ronjgov. 1920. je stručnjak za zadrugarstvo Vjekoslav Gortan nakon talijanske okupacije u odselio u Zagreb u valu od s mnogih tisućama protjeranih ili izbjeglih Hrvata Istrana.[3]
Da bi učiteljima onemogućili rad, vlasti su premještale učitelje u druga mjesta. Druga je faza bila kad su učitelje otpuštali. Hrvatske i slovenske tiskovine su prvih godina novog režima još nekako slobodno odbijale talijanskih vlasti i šovinističkih organizacija. Uspijevali su izlaziti, a manji su im članke zapljenjivali. Hrvatske su škole trpile u novom režimu. Spaljivane su na lomači učiteljske, učeničke, pučke i privatne knjižnice hrvatskih učitelja. Školski su spisi nestajali, a školski inventar uništen. Posljednji maturant stare Hrvatske gimnazije u Pazinu bio je agronom Ivan Bertoša, otac hrvatskog povjesničara Miroslava Bertoše.
Fašisti dolaze na vlast u Italiji
Kad su fašisti došli na vlast 1922., situacija je postala nesnošljiva. Tiskovine su morale paziti na svaku riječ. Cenzura je bila jaka. Proganjali su svaku trunku hrvatstva u Istri. Brojni su Hrvati bili prisiljeni zauvijek otići od onamo. Hrvatska inteligencija, posebice zagriženi hrvatski preporoditelji bili su na udaru tog režima. Neki su pretrpjeli teška šikaniranja kao primjerice Ivan Cukon.
- 1927. je godine u potpunosti ukinut hrvatski i slovenski tisak u Italiji.[4]
- 1929. su od poznatih Hrvata u ovom valu otišli Vinko Šepić i Leonard Kalac.[5][6]
Situaciju je hrvatski svećenik i teolog Andrija Spiletak opisao ovim riječima: Poznato je kakovim se nasiljem Talijani služe proti Hrvatima i Slovencima, koji su poslije rata (I. svjetskog rata) postali podanici Italije. Naši su ljudi u onim krajevima izloženi na milost i nemilost egzaltiranih fašističkih šovinista, koji bezobzirno provode svoj program odnarođivanja i prisilnog potalijančivanja. Opetovani prosvjedi i Svete Stolice i ostalih pozvanih faktora ne uvažavaju se; zakon o "zaštiti manjina" je na vrbi svirala.(Glasnik, 1931.)[7]
Djelovanja u Hrvatskoj
1917. se je godine Matko Laginja u Zagrebu se bavio rješavanjem problema istarskih emigranata. Za prevrata u jeseni 1918. (31. listopada). Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba ga imenuje na mjesto povjerenika za Istru. Laginju nije pokolebao postupak Vlade Kraljevine SHS koja je pola godine poslije (10. travnja 1919.) ukinula to povjereništvo, nego se i dalje bavio istarskim pitanjem. 1919. i 1920. godine je zajedno s trojicom predstavnika zastupao Istru u Privremenom narodnom predstavništvu Kraljevine SHS. 1920. godine je sudjelovao kad se Kraljevina SHS razgraničavala s Italijom. Kasnije je bio predsjedavao Savjetodavnim odborom za rješavanje riječkog pitanja koje je bilo pri beogradskoj vladi, no ondje nije imao nikakvi utjecaj.[8]
Izlazio je od 1929. godine list Istra, glasilo hrvatskih i slovenskih emigranata iz Julijske krajine. Nakon političke krize uzrokovane pogubljenjem Vladimira Gortana u Puli krajem 1929. godine, list se tiska u tiraži od 13.000 primjeraka, pa i većoj. Od poznatih suradnika u njemu je pisao Vinko Šepić. Nakon što su ga od prvog nakladnika i urednika Ernesta Radetića jugoslavenske vlasti otkupile i preselile uredništvo u Beograd kako bi se uređivao u duhu "integralnog aleksandrovskog jugoslavenstva"; E. Radetić je od 1930. godine nastavio u Zagrebu izdavati novi časopis "Mali Istranin", namijenjen istoj publici, ali u hrvatskom duhu.[9]
Ivan Cukon je nakon što je emigrirao 1922. u Zagrebu osnovao Društvo Primoraca i Istrana, a u listovima Pokret i Riječ pisao je o istarsko-riječkim hrvatskim temama. Situaciju je najbolje opisao svojim člankom u Riječi Krivi smo jer smo živi.[10]
Braća Josip i Mate Demarin su pisali u zagrebačkim Novostima.[10]
Dio je tih istarskih Hrvata završio u Srbiji, u Beogradu (Drago Gervais, Ivan Matetić Ronjgov, Mate Balota (Mijo Mirković), David Kabalin).[11]
Tisak emigracije istarskih Hrvata odigrao je važnu integracijsku ulogu u hrvatskoj povijesti i u očuvanju nacionalne svijesti istarskih Hrvata i hrvatskog identiteta Istre, što je talijanski fašizam između dvaju svjetskih ratova pokušao zbrisati. Emigrantski rad istarskih Hrvata odražavao je antifašističku i hrvatsku nacionalnointegracijsku svijest i potrebu oslobađanja toga okupiranoga hrvatskog prostora te sjedinjenja Istre s maticom Hrvatskom, što se je i dogodilo 13. rujna 1943. za antifašističkog i narodnooslobodilačkog rata. Predvodnici oslobođenja Istre bili su emigranti, kakvi su bili Dušan Tumpić, i Anton Cerovac Tončić, braća Ante i Ljubo Drndić, braća Zvane i Brto Črnja i mnogi, mnogi drugi.[12]
Povijesna znanost
Tema je s obzirom na obrađenost tema emigracije drugih naroda s Istre dobila premalu pozornost u povijesnoj znanosti. Neki su autori (ne)namjerno miješali pojme nacionalnosti i države radi manipuliranja popisom žrtava talijanske nacionalnosti[2] Ti su se propusti znali provući u hrvatska djela.[2][13][14] u koje su ubrojani istarski Hrvati, Hrvati Rijeke i okolice, Hrvati s kvarnerskih otoka pripojenih Italiji te iz Trsta i Julijske krajine.
Izvori
- ↑ M. Bertoša: Cadastre National de l’Istrie (d’après le Recensement du 1er Octobre 1945), Istarska enciklopedija
"Popisom je obuhvaćeno 71.349 obiteljskih prezimena, od čega 45.817 (62,22%) slavenskoga (hrvatskog i slovenskog) podrijetla i 18752 (26,28%) tal. podrijetla, dok je 6.780 (9,50%) prezimena ostalo »neodređeno« (sont restés indéterminés). Cadastre su iznova 1980-ih obradili Josip Bratulić i Petar Šimunović, izostavivši slovenski i ograničivši se na hrv. dio Istre. Znalački su preradili podatke, prilagodili ih suvremenomu načinu izlaganja te na hrv. jeziku priredili iznimno vrijedno izdanje koje je pod naslovom Prezimena i naselja u Istri: Narodnosna statistika u godini Oslobođenja tiskano u ediciji Istra kroz stoljeća (1985–1986)." - ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 Moja Rijeka (Arhivirano 5. ožujka 2016.) Predstavljena knjiga "Nacionalnost ili državljanstvo" Vinka Šepića Čiškina, 2. svibnja 2011.
- ↑ Vladimir Lončarević: Katolički oblikovatelji kulture. Vjekoslav Gortan - zaslužni promicatelj zadrugarstva, Glas Koncila, 18. rujna 2011., str. 21
- ↑ Jakovljević, str. 25.
- ↑ Istrapedia Leonard Kalac
- ↑ Istrapedia Hrvatsko pjesništvo u Istri
- ↑ Ivo Padovan: Prisutnost društveno-političkih tema u Glasniku/Vjesniku Đakovačke i srijemske biskupije, str. 191
- ↑ Istarska enciklopedija - Matko Laginja
- ↑ Ernest Radetić, "Istarski zapisi", Grafički zavod Hrvatske, Zagreb 1969., str. 299 - 303
- ↑ 10,0 10,1 Parentium Armando Černjul: Obljetnice Dr. Ivan Cukon:Neustrašivi borac za prava istarskih Hrvata, 8. listopada 2008., pristupljeno 13. travnja 2011.
- ↑ Klub Sušačana - Sušačka revija 53 David Kabalin
- ↑ Hrvatska revija 3/2014. Nevio Šetić: Posljedice Prvoga svjetskoga rata u Istri, 2014. (pristupljeno 3. studenoga 2015.)
Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Matice hrvatske (http://www.matica.hr/). Vidi dopusnicu za Wikipediju na hrvatskome jeziku: Matica hrvatska.
Dopusnica nije potvrđena VRTS-om.
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje. - ↑ Žrtve talijanske nacionalnosti u Rijeci i okolici (1939. - 1947.), talijansko Ministarstvo za dobra i kulturne aktivnosti, Udruga riječkih studija iz Rima, Hrvatski institut za povijest iz Zagreba, 2002. prir. Amleto Ballarini i Mihael Sobolevski
- ↑ Vinko Šepić Čiškin: "Nacionalnost ili državljanstvo", Udruga antifašističkih boraca i antifašista Grada Rijeke, Grad Rijeka, 2011.
