Crkva svete Eufemije (poznata i kao Sveta Fuma) najpoznatiji je spomenik u Rovinju. Na mjestu današnje crkve tada je bila mala crkvica sv. Jurja, na čijem se mjestu u 10. stoljeću počinje graditi nova, veća crkva. Bila je to trobrodna crkva, koja je s vremenom zahtijevala sve više popravaka, pa se Rovinjani odlučuju na gradnju još veće crkve. Crkva je rekonstruirana između 1725. i 1736. godine, u baroknom venecijanskom stilu, po projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Scalfarotta, čiji projekt nije u potpunosti zadovoljio građane pa ga je dopunio Giovanni Dozzi. Unutar crkve nalazi se sarkofag kršćanske mučenice Sv. Eufemije, koji je u grad dopremljen 800. godine. Sama crkva je duga 51 metar, a široka 30 metara, visina srednje lađe je 17 metara.
Povijesni kontekst
Prvi pronalasci o naselju na području današnjeg Rovinja, jednog od najvećih gradova Istre, svoje porijeklo nalaze u prapovijesnom razdoblju. Arheološki nalasci govore u kontinuiranom razvitku naselja pa će tako u prvom i u drugom stoljeću nakon Krista biti sagrađene villae rusticae. Nešto manje poznati podaci o gradu u ranijim razdobljima s raspravom o Cissi, razjašnjeni su u šestom stoljeću kad će anonimni kartograf iz Ravenne zabilježiti ime grada (Ruvigno/ Ruginio) u Kozmografiji.[1] U tom će se razdoblju otočić, na kojem nastaje stari grad, organizirati i stvoriti nove urbane strukture. Tada nastaju zidine i tri obrambene kule. Stoljeća koja slijede bila su obilježena vlašću Mlečana koja započinje 1288. i trajat će sve do pada Mletačke Republike 1797. godine. Niz okolnosti utjecat će na formiranje gradske strukture važne za 18. stoljeće, a to je ujedno i vrijeme gradnje najvažnije crkve rovinjske župe – crkve sv. Eufemije.
Na samom vrhu grada, na vrhu brežuljka s kojeg se rasprostire panorama na rovinjske otoke Sv. Andriju i Sv. Katarinu, to jest na mjestu današnje strukture crkve sv. Eufemije, u 7. stoljeću izgrađena je crkva sv. Jurja.[2] Crkva sv. Jurja bila je jednostavna i malih dimenzija, ali njen titular neće biti zaboravljen; Sv. Juraj je i danas konpatron župe te se njegov kip nalazi na glavnom oltaru. Mjesto izabrano za izgradnju današnje župne crkve uvjetovano je legendom. Prema legendi, 800. godine u sarkofagu od grčkog mramora (datiranog u 6. stoljeće) doplivalo je tijelo mlade, lijepe svetice – Sv. Eufemije Kalcedonske. Sveta Eufemija ili ona koja dobro govori (grč.), djevica je i mučenica iz Kalcedona iz doba cara Dioklecijana, koja je nekoliko puta izbjegla smrt da bi na kraju bila pogubljena 16. ožujka 303. godine zato što se nije htjela pokloniti poganskom božanstvu.[1] Nakon što je po predaji dječak sa slabašnim junicama izvukao teški sarkofag iz mora i ponio ga na vrh brda, isti je sarkofag bio postavljen ispred ondašnje crkve Sv. Jurja pod privremenim krovom.
Sve veći broj hodočasnika koji su dolazili vidjeti čudo Sv. Eufemije potaknuo je gradnju nove, prostranije crkve u 10. stoljeću.[2] Nova crkva, završena oko 950. godine bila je trobrodna i troapsidalna s izbočenim polukružnim apsidama. U sredini je bio postavljen sarkofag te su bila postavljena tri glavna oltara. Bula pape Aleksandra III. iz 1178. godine proglasila je crkvu kaptolskom.[2] Crkva iz 10. stoljeća imala je još i kapelu za sarkofag te dva ambona.
Crkva sv. Eufemije
Niz popravaka, kupole u lošem stanju i sve veći broj posjetitelja razlozi su koji su doveli do odluke (8. prosinca 1720.) da se sagradi velika nova crkva. Podaci o gradnji župne crkve bili su objavljeni već 1849. godine u novinama L'Istria. Detaljno i opširno ih iznosi B. Benussi 1888. godine u knjizi Storia documentata di Rovigno.[3] Benussi bilježi kako je prvi projekt bio onaj Giovannija Scalfarotta iz 1724. godine, kojim građani, bratimi škole sv. Sakramenta i obitelj Caenazzo te porečki biskup nisu bili zadovoljni. Naime, prema Benussijevim zapisima Scalfarotto nije projektirao trobrodnu crkvu, a njena izgradnja uvjetovala bi rušenje crkvice sv. Josipa. Scalfarotto je ustrajao na svom projektu, stoga je odbor za gradnju 13. travnja 1724. odlučio odbiti projekt i isplatiti arhitekta. Drugi, realizirani projekt, pripadao je venecijanskom arhitektu Giovanniju Dozziju. Gradnja župne crkve, najveće poslije koparske stolnice, započinje gradnjom krovova 1728. godine. Bočni brod Sv. Eufemije dovršen je 1734. godine, a glavni i bočni brod Sv. Sakramenta bit će završeni dvije godine poslije.[4] Crkvena oprema nastajat će usporedno djelovanjem mnogih kipara oltarista, štukatera i duborezaca.
Interijer crkve
Nova župna Crkva sv. Eufemije je trobrodna s nizom kapela uz bočne brodove. Srednja je kapela u tlocrtu vidljivo šira od ostalih. U istočnom dijelu vidljive su tri apside od kojih je ona glavnog broda nepravilno poligonalna i vidljiva u eksterijeru, dok su bočne ravno zaključene. Uz sjeverni zid crkve nalazi se i prolaz prema starijem zvoniku, a uz zapadni zid je pjevalište s orguljama podignuto iznad glavnog ulaza. Trobrodni prostor crkve određen je trima oltarima, glavnim sv. Jurja, sjevernim sv. Sakramenta i južnim sv. Eufemije (s gotičkim kipom sv. Eufemije).[5] Rješenje svetišnog dijela- jedinstven svetišni prostor, odnosno povezanost prostora glavnog i bočnih brodova, nalikuje onom u Duomu u Udinama (1706.-1735.) čiju je pregradnju projektirao venecijanski arhitekt Domenico Rossi.[6] Svod međuprostora, kao i svod svetišta ukrašen je štukaturama Lattuge, venecijanskog majstora. Dok uzdužnu komunikacijsku os čini orijentacija kretanja i prostora prema svetištu, poprečnu komunikaciju određuju bočne kapele i njihovi oltari. Uz glavne oltare, u crkvi se nalaze još osam oltara (Oltar sv. Mihovila Arhanđela, Oltar sv. Petra apostola, Oltar sv. Franje Asiškog, Oltar Gospe od Krunice, Oltar sv. Roka, Oltar sv. Sebastijana, Oltar sv. Nikole iz Barija i Oltar Gospe Karmelske ), te se s jedne strane bočnih brodova nalazi kapela s krstionicom, a s druge kapela s dva natpisa. Barokni interijer građevine uvelike je određen odnosom arhitekture i svjetla. Problem osvjetljenja razriješen je prozorskim otvorima u bočnim kapelama i znatno manjim, starijim prozorskim otvorima u apsidama. Palladijevski termalni prozori u bočnim apsidama, visoko u glavnoj apsidi, kao i oni u bočnim kapelama iz vremena su Dozzijeve gradnje. Ovisno o kutu upada svjetla stvara se cijeli repertoar svjetlosnih efekata pa će se tako, ovisno o dobu dana, činiti kao da se profilacije prelijevaju u nijansama. Arhitekt Giovanni Dozzi ne zaboravlja ni bogati skulpturalni program polikromiranih oltara koji pod svjetlom ostvaruju posebni ugođaj. Unutrašnjost upotpunjuju skulpturalna djela iz različitih razdoblja, no oni najvredniji iz 18. stoljeća jesu oltari Girolama Laureata, orgulje Antonia Barbinija iz 1752. godine te srebrni antependij s reljefom Angela Scarabella iz 1777. godine. Svod glavnog broda crkve u kojem se izmijenjuje bačvasti svod i češka kapa predstavlja vezu između rovinjske crkve i župnih crkava 11. i 12. stoljeća Venecije. Ova shema proizlazi iz bizantsko romaničke sakralne gradnje.
Eksterijer crkve
U eksterijeru su vidljive preinake koje je Dozzi morao učiniti kako bi ispunio želje građana. Želeći sačuvati glavnu apsidu, morao je smanjiti visinu glavnog broda. Izvana je jasno vidljivo da glavni brod crkve nije toliko viši od bočnih, stoga nema bazilikalno osvjetljenje. Svjetlo dolazi kroz prozorske otvore u bočnim kapelama. Vanjski plašt građevine nije rađen u cijelosti istodobno, ali izvorno je zamišljen kao jedinstvena cjelina. Bočna pročelja predstavljaju zrelobarokni izraz arhitekta Simina Battistelle koji nije dovršio zapadno pročelje. Glavno pročelje dovršeno je krajem 19. stoljeća, tek 1883. godine[4] prema projektu inženjera Depozza koji je nastojao povezati vertikalu zvonika i horizontalu crkve.
Uz niski korpus crkve, kao vizualni akcent grada javlja se impozantni zvonik crkve s brončanom skulpturom na vrhu. Zvonik župne rovinjske crkve nastaje prije obnove zdanja. Projektirao ga je Aleksandar Manipola 1650. godine, a izgradnja je započeta 1654. godine pod upravom Antonija Fassolla, a trajala je 26 godina. Na zvoniku je još radio Antonio Man, te konačno dovršio Cristoforo Ballan 1680. godine.[4] Na vrhu zvonika visokog 62 metra (najviši u Istri) nalazi se bakreni kip Sv. Eufemije koji je postavljen 1758. godine na mjesto ranijeg drvenog kipa kojega je 1756. godine uništio udar groma. Skulptura je djelo braće Vicenza i Bista Vollanija. Današnji kip je visok 4,70 metara.
Crkva sv. Eufemije, izgrađena u razdoblju od 1725. do 1736. godine, jedna je od najboljih i najmonumentalnijih primjera baroka u Istri. U neposrednoj blizini Rovinja nalaze se crkve s gotovo identičnom organizacijom. Crkve s neposredno osvijetljenim glavnim brodom javljat će se i kasnije u 18. stoljeću, primjerice kod Giorgia Massaria prilikom pregradnje katedrale u Kopru (1738.) koji je to ponovio u projektu obnove Duoma u Cividaleu. Topografska udaljenost crkva u Kopru i Cividaleu, uz spomenuti Duomo u Udinama i rovinjsku Sv. Eufemiju svjedoči o sličnim utjecajima. Trobrodnost, kao i način osvjetljenja primjer je poznat iz ranijih razdoblja, poput onih kasnogotičkih i nešto kasnijih primjera sjevernjačke crkve dvoranskog tipa. Vladimir Marković ističe pripadnost crkve sv. Eufemije skupini reprezentativnih građevina sjeveroistočnog Jadrana koje nastavljaju sjevernjački tip trobrodne crkvene dvorane. Crkva sv. Eufemije u Rovinju proširuje koncept shvaćanja arhitekture 18. stoljeća na hrvatskom prostoru. Izmjena prostornih oblika, plastička raščlamba nosača i zidnih ploha te ujednačen, strog, ali i bogat arhitektonski rječnik govori o novoj koncepciji nastaloj na našim prostorima. Uz novi koncept, sv. Eufemija zadržava i one iz ranijih razdoblja. Spajajući lokalnu tradiciju trobrodne crkve, uz talijanske uzore te ograničena sredstva rovinjske zajednice, u 18. se stoljeću u Istri uspijeva ostvariti barokni doživljaj i monumentalnu prijestolnicu za čudesnu gradsku zaštitnicu.
Orgulje
U crkvi postoji velike taljanske orgulje, koje izgradio je Antonio i Murano Barbini 1757. godine. Glazbalo ima ovu dispoziciju:
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Galerija djela
-
Tlocrt Crkve sv. Eufemije, Rovinj, G.Dozzi
-
Presjek Crkve sv. Eufemije, Rovinj, G.Dozzi
-
Svetište Crkve sv. Eufemije, Rovinj, G.Dozzi
-
Glavni brod,Crkva sv. Eufemije,_Rovinj
-
Južni bočni brod, Crkva sv. Eufemije, Rovinj
-
Južni brod, eksterijer, Crkva sv. Eufemije, Rovinj
-
Pročelje iz 19. stoljeća, Crkva sv. Eufemije, Rovinj
-
Sjeverni bočni brod, Crkva sv. Eufemije, Rovinj
-
Zvonik i sjeverni bočni brod, Crkva sv. Eufemije, Rovinj
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Bertoša, M., "Istarska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005. str. 210, 704
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Milovan, A., "Župa Svete Eufemije - Rovinj", Turistička naklada/ Župa Svete Eufemije, Zagreb, 2002. str. 15, 17
- ↑ Marković, V., "Crkva Sv. Eufemije u Rovinju – između projekta i izgradnje", Prilozi povijesti umjetnosti Dalmaciji br. 36., Split, 1996. str. 263
- ↑ 4,0 4,1 4,2 Horvat A., Matejčić R., Prijatelj K., "Barok u Hrvatskoj", Biblioteka povijesti, Zagreb, 1982. str. 435, 437
- ↑ Ekl, V., "Gotičko kiparstvo u Istri", Grafički zavod Hrvatske/Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982. str. 117
- ↑ Marković, V., "Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil", Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2004. str. 117
Literatura
- Bartolić M., Grah I., Crkva u Istri, IKD Juraj Dobrila, Pazin, 1999.
- Bertoša M., Milovan A., Štambuk T., Rovinj = Rovigno, Garmond, Zagreb, 1994.
- Ekl V., Gotičko kiparstvo u Istri, Grafički zavod Hrvatske/Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1982.
- Marković V., Crkva Sv. Eufemije u Rovinju – između projekta i izgradnje, Prilozi povijesti umjetnosti Dalmaciji br. 36., Split, 1996.
- Marković V., Crkve 17. i 18. stoljeća u Istri – tipologija i stil, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 2004.
- Meder, J., Vranić, N., Orgulje u Hrvatskoj, Globus, Zagreb, 1992.
- Milovan A., Župa Svete Eufemije - Rovinj, Turistička naklada/ Župa Svete Eufemije, Zagreb, 2002.
- Tomić R., Barokno kiparstvo Istre, Kvarnera i Dalmacije, Tisuću godina hrvatskog kiparstva, Muzejsko galerijske centar, Zagreb, 1997.
- Horvat A., Matejčić R., Prijatelj K., Barok u Hrvatskoj, Biblioteka povijesti, Zagreb, 1982.
- Bertoša M. (ur.), Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005.