Arsin

Arsin
IUPAC nomenklatura	arsen(III)hidrid
Ostala imena	Arsenovodik
Identifikacijski brojevi
Osnovna svojstva
Molarna masa	77.9454 g/mol
Izgled	Bezbojni plin
Gustoća	4.93 g/l, plin; 1.640 g/mL (−64 °C)
Talište	162.0 K −111.2 °C
Vrelište	210.7 −62.5 °C
Tlak para	14.9 atm
Topljivost u vodi	vrlo topiv u vodi
Struktura
Oblik molekule	Trigonalna piramidalna
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti Eksplozivan, zapaljiv, potencijalni kancerogen, sistemski otrov, veže se na hemoglobin i uzrokuje hemolizu, u težim slučajevima prestaje rad bubrega, u lakšim umor, vrtoglavica, mučnina, povraćanje NFPA 704 4 4 2
SI-sustav mjernih jedinica korišten je gdje god je to moguće. Ukoliko nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Arsin (Arsenovodik, ${\ce {AsH_3}}$), kratkotrajni nervni, i krvni bojni otrov. Iako pronađen još 1775., pripreman je tek za Drugi svjetski rat.

Dobivanje i svojstva

Dobiva se djelovanjem razblažene sumporne kiseline na arsenide metala (cinka, magnezija, kalcija). Na običnoj temperaturi je bezbojan plin. U čistom stanju skoro je bez mirisa, ali zbog raspadanja daje intenzivan i neugodan miris na češnjak. Pri normalnom pritisku kondenzira se na −55 °C, a stvrdnjava na 113 °C. Gustoća pare (u odnosu na zrak) iznosi 2,66 , napon pare na 20 °C mu je ii 360 torra, a hlapljivost na 0°C je 30 900 000 mg/m³. U litru hladne vode razloži se 0,2 l arsina. Dobro se razlaže u terpentinu, a slabije u alkoholu i eteru. Nepostojan je na običnoj temperaturi razlaže se postepeno, a na 400°C trenutno. Nestabilan je i u metalnim posudama, jer metali djeluju katalitički na njegovo raspadanje. Reagir sporo sa bakrom, mjedi i niklom. Sa vodom hidrolizira brzo, ali samo djelomično, jer se brzo uspostavlja ravnoteža.

Koncentracija od 0,15 g/m³ otkriva se po mirisu, od 2,5 g/m³ nepodnošljiva, a od 5 g/m³ smrtonosna. Zbog velike hlapljivosti, smrtne koncentracije postižu se brzo. Može se upotrijebiti u obliku arsenida, spomenuti metala, jer oni reagiraju sa vodom daju arsin. Plinska maska potpuno štiti od arsina.

Djelovanje na ljudski organizam

Arsin dopire u organizam kroz organe za disanje i razara crvena krvna zrnca, tj, ima hemolitičko djelovanje. Također djeluje i na pluća, jetru, bubrege, nadbubrežne žlijezde i na središnji živčani sustav. Mehanizarn hemolitičkog djelovanja nije potpuno istražen. Trovanje se razvija u tri stupnja.

Trovanje arsinom

Naziv	Vrijeme nakon pojave simptoma	Simptomi
Prvi stupanj	3 – 8 sati	Povraćanje, glavobolju i vrtoglavicu, opću slabost, gađenje, hladnoću, bolove u predjelu bubrega i ispod prsne kosti, teško disanje, bljedilo s jakom cijanozom, sužavanje zjenica, ubrzan, ali ravnomeran rad srca.
Drugi stupanj	8 – 10 sati	Tamnocrvena mokraća sa znacima oštećenja funkcije bubrega; količina mokraće postepeno se smanjuje.
Treći stupanj	2 – 3 dana	Žutica i bolovi u predjelu jetre, povraćanje žuči i krv, suho grlo, jaka žeđ, koža postepeno dobiva boju čokolade, osjećaj straha, buncanje, javljaju se grčevi mišića, koma i smrt.
	rjeđe 7 – 8 dana
	najteži slučajevi isti dan

Postupak liječenja

Ako otrovana osoba preživi, oporavlja se vrlo sporo s posljedicama bolesti jetre, bubrega i . Otrovanog treba što prije izvući iz otrovanog prostora, dobro utopliti i najhitnije ga poslati liječniku. Daljnje liječenje je simptomatsko. Na početku, radi uklanjanja otrova i raspadnutih produkata, otrovanoj se osobi pušta krv koja se nadoknađuje transfuzijom te mu se obilno daje kisik. Bolesniku se zatim daje 10% magnezijevog-hiposulfita (${\ce {MgSO_2}}$), injekcije od 25% glikoze, radi jačanja srca, strofantin, kofein i kardijazol.

Literatura

• ”Arsenvodonik”, U: Vojna enciklopedija, sv. 1., Beograd: Izdanje redakcije Vojne enciklopedije, 1970., str. 224.-225.
• S. Franke, Lehrbuch der Militarchemie, Berlin, 1967.
• B. H. Александров, Отравляющие вещеста, Москва, 1969.
• А. И. Черкес, Основы токсикологии боевых отравляющих веществ, Москва, 1944.
• M. Duvoir i M. Perrault, Traité de médecine, IV t., Paris, 1948.
• B. Bilić, Bojni otrovi, Beograd, 1956.
• B. H. Александров, Отравляющие вещества, Москва, 1969.