Apel srpskom narodu, dokument je koji je objavljen u listu Novo vreme, 13. kolovoza 1941. godine. U tome dokumentu javno je osuđen komunistički ustanak u okupiranoj Srbiji i narod pozvan na poštivanje okupatorovog poretka i mira. Apel je potpisalo ukupno 546 osoba.[1] Jedan dio potpisnika objavljen je 13. kolovoza a ostatak popisa potpisnika objavljen je u istome listu sutradan, 14. kolovoza 1941. godine.[1]
O Apelu
Autor Apela bio je Velibor Jonić, komesar prosvjete u Komesarskoj upravi Milana Aćimovića.
Ideju za pisanje Apela dali su Nijemci, odmah nakon što je ustanak izbio, koncem srpnja 1941. godine. Time su željeli stvoriti utisak u javnosti kako je srpska inteligencija protiv ustanka. Tekst Apela napisao je Komesarijat prosvjete u Komesarskoj upravi, na čelu s Veliborom Jonićem i njegovim zamjenikom Vladimirom Velmar Jankovićem. U Apelu srpski narod je pozvan svim snagama zalagati se za red i mir, tvrdeći kako se samo tako može uspješno ostvariti nacionalna obnova domovine.
Zajedno s Apelom bio je napravljen i popis ljudi. Bile su to osobe iz znanosti, kulture, politike i javne osobe za koje je bilo planirano da ga potpišu. Popis je predat policiji i upravitelju grada Beograda Dragomiru Jovanoviću koji je pojedince s popisa pozvao u zgradu Općine gdje im je objašnjavao ratnu situaciju, posljedice nemira, govorio o represalijama koje će snaći Srbe ako ne pruže pomoć i dr. Oni koji ni nakon ovog uvjeravanja nisu htjeli potpisati bili su izloženi psihološkom pritisku, strahu od posljedica i izravnoj prisili.
Potpisnici Apela se prema društvenim kategorijama svrstavaju u tri skupine. Prvu skupinu činili su oni koji su surađivali s okupatorom poput Milana Aćimovića, Tanasija Dinića, Velibora Jonića, Ilije Paranosa i inih. Drugu činili su političari koji su i prije rata bili poznati kao pronjemački i profašistički orijentirani, kao što su Aleksandar Cincar Marković, Dimitrije Ljotić i ini. Treću skupinu predstavljali su ugledni znanstveni i javni djelatnici, kao filolog Aleksandar Belić, predsjednik Srpske kraljevske akademije znanosti, književnik Veljko Petrović, Milan Kašanin, više episkopa Srpske pravoslavne crkve i ini.
Unatoč svim pritiscima mnoge su javne osobe odbile potpisati ovaj Apel. Najpoznatiji među njima bili su Ivo Andrić, Miloš Đurić, Isidora Sekulić, Milivoje Kostić, Vojislav Radovanović i ini. Ostala je i poznata epizoda s profesorom Milošem Đurićem koji je uglednom profesoru i skladatelju Miloju Milojeviću
- PREUSMJERI Predložak:Nedostaje izvor koji ga je nagovarao na potpisivanje Apela, odgovorio riječima: "Lako je tebi, ti u diple sviraš, a ja svojim studentima etiku predajem"[2]. Profesor Đurić potom je, 1942. godine, umirovljen a poslije i zatočen u Banjičkom logoru.[2]
Potpisnici
Apel ima 546 potpisnika. Neki od njih su:
|
|
Literatura
- Srbija u Narodnooslobodilačkoj borbi - Beograd. „Prosveta“, Beograd i „Nolit“, Beograd 1964.
- Dragan Marković, Otpisani, „Prosveta“ Beograd 1977. .
- dr. Milan Borković, Kvislinška uprava u Srbiji 1941—1944., (knjiga prva), Sloboda Beograd, 1979.
- Petranović, Branko (1992). Srbija u Drugom svetskom ratu 1939—1945. Beograd: Vojnoizdavački i novinski centar.
- Milosavljević, Olivera (2006). Potisnuta istina - kolaboracija u Srbiji 1941—1944. Beograd: Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. ISBN 86-7208-129-3.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 Philip J. Cohen, Serbia's Secret War: Propaganda and the Deceit of History, Texas A&M University Press, College Station, 1996., str. 137. - 152.
- ↑ 2,0 2,1 (srp.) Milena Jovanović, 40 godina od smrti – Miloš N. Đurić (1892–1967): Na helenskim izvorima, Vreme, br. 883., pristupljeno 9. srpnja 2017.