|
| Ovaj članak dio je serije o književnosti |
| Povijest književnosti |
|
Antička književnost |
| Književni rodovi |
| Književne vrste |
|
autobiografija • životopis |
| Književnost po jezicima |
|
albanska • arapska • armenska • austrijska • azerska |
Albanska književnost, naziv za sva literarna djela nastala na albanskom jeziku. Može se odnositi na književnost nastalu na tom jeziku u Albaniji, na Kosovu, te u albanskoj dijaspori, napose južnoj Italiji. Albanska književnost tradicionalno je nastajala na dva glavna dijalekta, gegskom (gegijskom) na sjeveru i toskičkom (toskijskom) na jugu.[1] Pravopisni kongres u Tirani 1972. postavio je pravila jedinstvenog književnog jezika na temeljima dvaju dijalekata. Novi idiom je prihvatila većina autora.
Počeci
Otomansko carstvo je vladalo Albanijom od 15. do početka 20. stoljeća i branilo objavljivanje na albanskom, pa je razvoj književnosti na tom jeziku bio otežan. Sve do kraja 19. stoljeća, knjige na albanskom jeziku su bile rijetke.[2]
Među starijim zapisima je i “Obrazac krštenja” (Formula e pagëzimit, 1462) na gegijskome narječju, kojeg je prema latinskom obredu napisao drački biskup P. Engjëlli. “Rječnik Arnolda von Harffa” (Fjalori i Arnold fon Harfit) donosi 26 albanskih riječi, osam izraza, brojeve od 1 do 10 te brojeve 100 i 1000, koje je 1496. zabilježio kölnski putnik i hodočasnik Arnold Ritter von Harff, boraveći nekoliko sati u luci Drač. Von Harff je zapisao riječi i izraze kako ih je čuo od lokalnog stanovništva, i uz njih dodao prijevode na njemački.[2][1] Najranija djela albanske književnosti napisao je katolički kler, jer su mu veze s Vatikanom omogućavale da izbjegnu turska ograničenja i objavljuju izvan Albanije, ponajviše u Rimu.[2]
16. i 17. stoljeće
U 16. i 17. stoljeću nastaje vjersko-didaktička književnost. “Misal” ili “Obrednik” (“Meshari”) iz 1555. na gegijskom narječju je prvi albanski tiskani tekst. Autor mu je rimokatolički prelat Gjon Buzuku.[2][1] Luca (Lekë) Matranga (1560–1619), Italoalbanac (Arbreš) sa Sicilije, tiskao je 1592. u Rimu prijevod katekizma “Kršćanski nauk” (E mbsuame e krështërë).[1] Pjetër Budi (1566–1623) tiskao je Bellarminov katekizam »Kršćanski nauk« (Pasëqyra e t’rrëfyemit).[1]
Godine 1635. objavljen je prvi albanski rječnik, Dictionarium latino-epiroticum ("Latinsko-albanski rječnik"), s 5000 riječi i 113 izreka i poslovica. Sastavio ga je katolički biskup iz Zadrime Frangu i Bardhë (1606–43), i predstavlja bitan datum u povijesti albanske književnosti.[2][1]
Pjetër Bogdani (1630–89), prvi skadarski biskup, dvojezičnim djelom "Četa proroka" ("Cuneus Prophetarum", alb. "Çeta e profetëve", Padova, 1685) utemeljuje izvornu prozu na albanskom jeziku.[1]
18. i 19. stoljeće
Najranije knjige na albanskom jeziku, nastale od sredine 16. do sredine 18. stoljeća, uglavnom su vjerskog i poučnog karaktera. To se mijenja u vrijeme romantizma i nacionalističkih pokreta 18. i 19. stoljeća. U književnost ulaze elementi folklora i lingvistike, a javljaju se i knjige romantične i domoljubne tematike.[2]
Prvi stvaraoci novih žanrova bili su Albanci koji su stoljećima ranije odselili na Siciliju i u južnu Italiju (Arbreši, Italoalbanci). Arbreši su, slobodni od ograničenja, mogli slobodno izraziti i slaviti svoje etničko albansko naslijeđe. Najistaknutiji među piscima Arbrešima je Jeronim (Girolamo) de Rada, po nekima i najbolji romantički pjesnik albanskog jezika. Njegovo glavno djelo je "Këngët e Milosaos" (1836), romantična balada s patriotskim elementima. De Rada je osnovao i prvu albansku periodičnu publikaciju, "Fiámuri Arbërit" (“Albanska zastava”). Izlazila je od 1883. to 1888.[2] Istaknuti pisci arbreškog kruga su i prozaik, pjesnik i dramatik Francesco Santori, filolog i folklorist Dhimitër Kamarda (Demetrio Camarda), pjesnici Zef (Giuseppe) Serembe i Gavril (Gabriele) Dara (mlađi) te pjesnik, publicist i folklorist Zef Skiroi (Giuseppe Schirò).[2]
Književno stvaralaštvo jača u vrijeme nastanka Albanske lige (1878.) u Prizrenu, koja je radila osamostaljenju Albanije od Otomanskog Carstva, što se dogodilo 1912.[2] Albanci u egzilu u Konstantinopolu, Rimu, Bukureštu, Sofiji, Kairu i Bostonu utemeljili su domoljubna i književna društva, promovirajući književnost i kulturu kao sredstva za stjecanje neovisnosti od Osmanskog Carstva. Nacionalistički motivi su glavno obilježje književnosti ovog razdoblja, koje se naziva albanskom renesansom (Rilindja). Duh tog razdoblja je najjače izražen u opusu pjesnika Naima Frashërija, kojeg mnogi danas smatraju albanskim nacionalnim pjesnikom.
20. stoljeće
Na prijelazu u 20. stoljeće u albansku književnost ulaze note realizma i cinizma, odražavajući nastojanja pisaca da se bore s društvenim problemima Albanije kao što su siromaštvo, nepismenost, krvne osvete i birokracija. Istaknuti autori su satiričar Gjergj Fishta, polemičar Faik Konitza (Konica), ujedno i prvi autor albanske književne kritike, te Fan Noli, cijenjeni pjesnik, kritičar i povjesničar, zapažen po prijevodima Shakespearea, Ibsena, Cervantesa, Poea i drugih. Traga su ostavili i Asdren (akronim za Aleks Stavre Drenova), pjesnik i dramatik Andon Zako Çajupi, pjesnik i prozaik Ernest Koliqi, pjesnik i jezikoslovac Ndre Mjeda, te pjesnik i romanopisac Migjeni (Milosh Gjergj Nikolla).
Velik iskorak u razvoju albanske književnosti događa se 1908., kada je na konvenciji jezikoslovaca i učenjaka usvojen moderni albanski alfabet, baziran na latiničnim slovima. Kongresom je predsjedao Mid’hat Frashëri. Usamljena figura u albanskoj književnosti 20. stoljeća je pjesnik Lasgush Poradeci (pseudonim za Llazar Gusho), koji je raskinuo s tradicijom i uveo novi žanr kroz svoju lirsku poeziju s mističnim tonovima.
Nakon Drugog svjetskog rata, pisci u Albaniji stvaraju u okvirima socijalističkog realizma. Oni najtalentiraniji su nadvladali ograničenja i napisali u književnom smislu uspjela i vrijedna djela. Najuspješniji autori ovog razdoblja su pjesnici Dritëro Agolli i Fatos Arapi, zatim Naum Prifti (najpoznatiji po svojim kratkim pričama) i Ismail Kadare, izvanredno ime u modernoj albanskoj književnosti, koji je romanom General mrtve vojske (Gjenerali i ushtrisë së vdekur, 1963.) stekao svjetsku slavu.