Hussein Mohamed Farrah

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Skoči na: orijentacija, traži
Hussein Mohamed Farrah
Xuseen Maxamed Faarax
حسين محمد فرح
6. predsjednik Somalske Demokratske Republike
trajanje službe
2. kolovoza 1996. – 22. prosinca 1997.
Prethodnik Mohamed Farrah Aidid
Nasljednik Abdiqasim Salad Hassan
Rođenje 16. kolovoza 1962.
Politička stranka Somalska nacionalna alijansa

Hussein Mohamed Farrah (som: Xuseen Maxamed Faarax; ara: حسين محمد فرح‎) (Beledweyne, Somalija, 16. kolovoza 1962.) je bivši 6. somalski predsjednik te veteran američkog marinskog korpusa. Sin je somalskog generala i predsjednika Mohameda Farraha Aidida.

Biografija

Hussein Farrah je sin somalskog diktatora Mohameda Farraha Aidid a poznat je i kao Hussein Mohamed Farrah Aidid, Hussein Aidid[1] ili Aidid Junior.[2] U dobi od 17 godina emigrirao je u SAD[3] gdje je u Kaliforniji pohađao Covina High School. Maturirao je 1981.

Služba u marinskom korpusu

Farrah se u travnju 1987. pridružio američkom marinskom korpusu. Bio je stacioniran u rezervnoj marinskoj bazi u kalifornijskoj Pico Riveri kao topnik B baterije 14. marinske pukovnije.[4] Sa marincima je služio u Somaliji tokom operacije Vraćanje nade jer je bio jedini pripadnik marinskog korpusa koji je govorio somalskim jezikom.[5] Također, služio je i u operaciji Pustinjska oluja te je dva puta nagrađivan medaljama marinskog korpusa i oružanih snaga. U SAD-u je postao naturalizirani državljanin te je politički bio opredijeljen Republikanskoj stranci.[6]

Somalska nacionalna alijansa

Kada je imao 30 godina, Husseina Farraha je klan Habar Gidir proglasio nasljednikom svojeg oca te se on vratio u Somaliju.[7] Ubrzo nakon očeve smrti, Hussein je 2. kolovoza 1996. položio svečanu prisegu kao privremeni predsjednik[8] te je postao vođa Somalske nacionalne alijanse. Bila je to ista ona frakcija koju je njegov otac vodio u borbama protiv američke vojske. Zapadni svijet ga je smatrao čovjekom koji može poboljšati odnose između Zapada i Somalije.

1. rujna 1996. Hussein Farrah se po prvi puta sastao sa predstavnicima UN-a sa kojima je razgovarao o pitanima ostavštine njegova oca. Tim sastankom trebao se riješiti povratak UN-ovih humanitaraca i nastavak pružanja humanitarne pomoći. Na sastanku su obuhvaćena sljedeća pitanja:[9]

  • rezolucija o prijetnji i incidentima prema osoblju WHO-a i UNICEF-a (ironično o svemu tome je da je 2. rujna otet pripadnik WHO-a te ga se držalo zatočenim do 6. rujna kada je plaćena otkupnina od 2.000 USD);
  • pljačka WHO-ove humanitarne pomoći i
  • pljačka UN-ove humanitarne pomoći i opreme u mjestu Baidoa 1995. godine.

17. prosinca 1996. protivnički gospodar rata Ali Mahdi Mohamed je napao Husseinov stožer, a nakon pet dana borbi rezultat svega bilo je 135 poginulih u Mogadišuu.[10] Aidid je svoju ostavku podnio 22. prosinca 1997. u Kairu tokom mirovnog procesa između vodstva Salbalara i Soodare grupe.[11] 30. ožujka 1998. Ali Mahdi Mohamed i Hussein Aidid su formirali mirovni plan kojim su podijelili moći u somalskoj prijestolnici okončavši tako period od sedam godina borbe koja je počela još od izbacivanja predsjednika Siada Barre sa vlasti.[10] 23. veljače 1999. oružane snage odane Aididu ubile su 60 civila u mjestima Baidoa i Daynunay.[10]

Somalsko vijeće za pomirenje i obnovu

Hussein Aidid je kasnije odbio priznati novu Prijelaznu saveznu Vladu[12] optužujući ju da je "utočište za militantne islamske simpatizere".[13] Zbog toga je početkom 2001. osnovao vlastito Somalsko vijeće za pomirenje i obnovu. Krajem 2001. obavijestio je tadašnjeg američkog predsjednika Georgea W. Busha na poveznicu između somalske telekomunikacijske tvrtke Al Barakaat i transfernog novca "sa teroristima te da su teroristi u Somaliji simpatizeri Osame bin Ladena".[10] Također, upozorio je na "militantne islamiste u Pakistanu koji su aktivni u Mogadišuu i drugim somalskim gradovima te imaju jake veze sa skupinom Al-Itihaad al-Islamiya".[13]

Hussein Mohamed Farrah Aidid je kasnije u Somaliji obnašao sljedeće političke dužnosti:

Tokom svoje političke karijere, Hussein Aidid je predao 3.500 nagaznih mina neprefitnoj organizaciji Geneva Call. U sklopu toga dogovorio se sa vođama drugih frakcija o zaustavljanju ukopavanja nagaznih mina kako bi se održale godine mirnog razdoblja nakon prekida građanskog rata.[2]

Izvori

Vanjske poveznice