Toggle menu
310,1 tis.
50
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Sergej Aleksandrovič Jesenjin

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 8605 od 15. srpanj 2021. u 23:31 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Sergej Aleksandrovič Jesenjin
Сергей Александрович Есенин

Rođenje Konstatinovo, 3. listopada 1895.
Smrt Lenjingrad, 28. prosinca 1925.
Zanimanje pjesnik
Period pisanja 1915. - 1925.
Književne vrste poezija
Portal o životopisima

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (rus. Сергей Александрович Есенин; Konstatinovo, 3. listopada 1895.Lenjingrad, 28. prosinca 1925.) je bio ruski pjesnik.

Životopis

Rodio se u selu Konstantinovu gdje je završio osnovnu četverogodišnju školu, a u selu Spas Klepki upisuje crkveno-učiteljsku školu. Narodno sveučilište polazi u Moskvi, ali ne završava studij. Bavio se književnim radom. U Petrograd je došao 1915. i ušao u književne krugove u kojima je pobudio zanimanje seoskim motivima u poeziji. Oduševljeno je pozdravio revoluciju. Godine 1922. upoznaje slavnu američku balerinu Isadoru Duncan s kojom se iste godine ženi. Zajedno putuju Europom, a 1923. borave u Americi. Iste godine Jesenjin se vraća u Rusiju i rastaje od Isadore Duncan. Godine 1925. ženi se Sofijom Andrejevnom Tolstoj, unukom ruskog pisca Lava Nikolajeviča Tolstoja. U to se vrijeme liječi od alkoholizma.

Kao sljedbenik ruskih simbolista, pisao je poeziju posvećenu selu i prirodi, vrlo melodioznu i s puno metafora.[1] Njegov drugi ciklus ima karakter pjesnikovih osobnih ispovijesti. Staljinistička je kritika oštro osuđivala "jesenjštinu", pijanstvo, razbarušeni individualizam, kavanska raspoloženja i poetizaciju huliganstva. Jesenjinova poezija stekla je mnoge poklonike i izvan pjesnikove domovine.

Posljednje godine života, Jesenjin je u neprestanom stvaralačkom zanosu. "Ne mogu ih zaustaviti", "to je kao navijeni stroj", govorio je znancima. Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je bilježio sve što je godinama gomilao u sebi. Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu. Ana Snjegina je pjesnikovo najrealističnije ostvarenje, s utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja. Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znači najveću sreću i čudo na svijetu. Njena prolaznost ga muči, on bi htio vječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne procvjeta. Ispovijesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme. Opraštajući se sa životom, on u njima tonom intimnosti, uzbuđenosti, tihih radosti i tuge izražava najneposrednije osjećaje. U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoći: "kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže Anatoly Mariengof, "Jesenjin pije", riječi su zvučale kao "udarci malja" i svi su bježali od opasnog, mahnitog i izgubljenog čovjeka.

Navečer 23. prosinca, Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se, ide u sobu i kupi sve svoje stvari. Stiže u Petrograd 24. prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove. Bolesno uznemiren, Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljenim. U hotelskoj sobi br. 5, u koju je nekada dolazio s Isadorom, atmosfera postaje sve teža, naročito navečer. Kad god bi pred spavanje otvorio prozor, ulijetalo bi jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.

Njegovo stanje se pogoršavalo, i on je ujutro 27. prosinca, nemajući tinte – kako je sam pričao preko dana poznanicima – napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena. To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju", predani navečer mladom pjesniku Viktoru Erlihu, koji ih zaboravio pročitati i zavirio je u njih tek kasnije.

Navečer 27. prosinca, u stanju jake potištenosti i duševnog nemira, poslije ponoći između noći 27. i 28. prosinca 1925., počinio je trostruko samoubojstvo: presijecanjem vena, vješanjem i izgaranjem uz cijev parnog grijanja.

Pokopan je u Moskvi 30. prosinca 1925. godine na Vaganjkovskom groblju.

Djela

  • Breza 1913.
  • Jesen 1914.
  • Pjesma o kuji 1915.
  • Mangup 1919.
  • Ispovijest mangupa 1920.
  • Ja sam posljednji pjesnik u selu 1920.
  • Molitva za umrle 1920.
  • Pugačov 1921.
  • Pismo majci 1924.
  • Kavana Moskva 1924.
  • Ispovijest mangupa 1924.
  • Tko sam, što sam? 1925.
  • Snježno polje 1925.
  • Crni čovjek 1925.
  • Kačalovljevom psu 1925.
  • Do viđenja, dragi, do viđenja 1925.

Izvori

Vanjske poveznice

Sestrinski projekti

Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Sergej Jesenjin

Mrežna sjedišta


  1. Preusmjeri Predložak:Književnici razdoblja 1857. – 1952.