Puniša Račić (Slatina kod Andrijevice, Crna Gora, 17. srpnja 1886. – Beograd, 16. listopada 1944.), bio je agent srbijanske vlade, četnik i političar.
Životopis
Osnovnu je školu završio u zavičaju, a gimnaziju učio u Beogradu. Pripadao je 1900.-ih crnogorskoj omladinskoj emigraciji koju je organizirala Crna ruka, vojno-teroristička organizacija (pripremila Sarajevski atentat 1914.).
Crna ruka, čiji je Račić bio članom, pokušala je terorističkim akcijama ubiti crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića i podriti neovisnost Kneževine Crne Gore.[1]
Osuđen je Račić od crnogorskih sudova na dvije godine u Bombaškoj aferi (1908.), a u Kolašinskoj aferi (1909.) u izočnosti na smrt strijeljanjem.[2]
Od 1911. godine je regrutiran u srbijansku vojno-obavještajnu službu za koju obavlja povjerljive misije u Makedoniji i na Kosovu, tada pod osmanskom vlašću. Pripadnik je četničke postrojbe majora (bojnika) Vojislava Tankosića, jednoga od šefova Crne ruke.
No, Račić je na Solunskom procesu 1917. godine bio lažni svjedok protiv članova Crne ruke koji su na koncu pogubljeni (Dragutin Dimitrijević Apis i drugovi).[2]
Od toga je razdoblja u tijesnim vezama sa srbijanskim vođom Nikolom Pašićem koji ga, nakon stvaranja Kraljevine SHS, angažira na poslovima razgraničenja s Albanijom, te na stvaranju ogranaka NRS-a na Kosovu. Na Kosovu se Račić silno obogatio pljačkajući javna dobra.[2]
U razdoblju od 1927. do 1928. godine vođa je »Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu«, organizacije pod okriljem Pašićeve Radikalne stranke.[3]
Godine 1927. na listi NRS-a u Crnoj Gori izabran je za zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini.
Partizani su ga po ulasku u Beograd, listopada 1944. godine, na prijekom sudu osudili na smrt i strijeljali.
Atentat u beogradskoj skupštini
Kao jedan od najpovjerljivijih suradnika kralja Aleksandra, bio je članom tajne dvorske organizacije Bele ruke i obavljao je tajne misije po kraljevom nalogu.[4] Na zasjedanju Narodne skupštine u Beogradu 20. lipnja 1928. godine, izbila je žestoka rasprava. Račić je s govornice zapucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Đuru Basarička i Pavla Radića, ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu, a smrtno ranio Stjepana Radića.
Suđenje i robija
Puniša Račić biva osuđen na 20 godina robije za ubojstvo Đure Basaričeka i Pavla Radića, 15 godina za ubojstvo Stjepana Radića, 5 godina za ranjavanje Ivana Granđe i 4 mjeseca za ranjavanje Ivana Pernara.[5] Kaznu je poslije apelacijski sud u Beogradu ublažio i formalno se svela na 20 godina robije.[5] Robiju provodi u Kaznenom zavodu u Zabeli kod Požarevca gdje mu je po dolasku upravnik kaznionice ustupio čitav prvi kat svoje vile koja je bila izvan kruga kaznionice.[6] Nije bio ni pod kakvom paskom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu (jedan za posilnog, drugi za kuhara a treći za tjelohranitelja) a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći.[6] Prvih dana travnja 1941. godine, jedne večeri, jednostavno je odšetao iz Zabele i vlakom otišao u Beograd.[7]
Pokušaji rehabilitacije od dijela srpske javnosti
- U novije vrijeme Puniša Račić se, u kontekstu srpsko-hrvatskih konflikata, od dijela srpske javnosti nastoji rehabilitirati kao nacionalni heroj.[8][9]
- 1992.: Vlasti tzv. Republike Srpske Krajine preimenovale su u okupiranom Vukovaru Ulicu Stjepana Radića, nadjenuvši joj ime po njegovom ubojici: Ulica Puniše Račića.[10]
- 2008.: U predizbornoj kampanji tijekom srbijanskih parlamentarnih izbora po Beogradu su se, početkom svibnja 2008. godine, pojavili plakati sa slikom Stjepana Radića i natpisom: "Jedan je Puniša Račić".[11][12][13][14] Plakate je postavila registrirana udruga "Familija srbskih navijača".[14]
- 2017.: U Slatini kod Andrijevice u Crnoj Gori, rodnom mjestu Puniše Račića, bio je podignut spomenik Puniši Račiću. Na zahtjev državnih vlasti Crne Gore, koje su reagirale nakon prosvjeda diplomacije Republike Hrvatske, mještani su ga nakon kraćeg vremena sami uklonili.[15]
Vidi još
Vanjske poveznice
- Umorstvo hrvatskih narodnih zastupnika 1928., prijepis iz knjige Rudolfa Horvata, Hrvatska na mučilištu.
Izvori
- ↑ (crnog.) Uloga Crne ruke u zavjeri protiv crnogorskoga monarha, montenegrina.net, preuzeto 2. srpnja 2013.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 Istorijski leksikon Crne Gore, (knj. 5, Per-Ž, str. 1069.), Skupina autora, Vijesti/Daily Press, Podgorica, 2006., ISBN 86-7706-169-X
- ↑ Zdravko Dizdar, Osnivanje i djelatnost četničkih udruženja na području slavonskobrodskog kotara u razdoblju Kraljevine Jugoslavije // "Scrinia Slavonica", sv. 2, br. 1. Listopad 2002.
- ↑ HRT
- ↑ 5,0 5,1 Bosiljka Janjatović, Politički teror u Hrvatskoj od 1918. do 1935. godine, Hrvatski institut za povijest-Dom i svijet, Zagreb, 2002., ISBN 953-6491-71-0, fusnota 25, str. 261.
- ↑ 6,0 6,1 Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Stvarnost, Zagreb, 1967., str. 561.-563.
- ↑ Zvonimir Kulundžić, Atentat na Stjepana Radića, Stvarnost, Zagreb, 1967., str. 573.
- ↑ Inicijativa da se škola nazove po Puniši Račiću
- ↑ Veličanje Račića kao nacionalnog heroja Srba
- ↑ Mihaela Tikvica (18. lipnja 2019.). "Dr. sc. Nazor za Narod.hr: ‘Stanimirović je imao istaknutu ulogu za vrijeme okupacije Vukovara, a Pupovac se treba javno ispričati za svoje netočne tvrdnje’". Narod.hr. https://narod.hr/hrvatska/dr-sc-nazor-za-narod-hr-stanimirovic-je-imao-istaknutu-ulogu-za-vrijeme-okupacije-vukovara-a-pupovac-se-treba-javno-ispricati-za-svoje-netocne-tvrdnje Pristupljeno 22. lipnja 2019.. "(...) u srpnju 1992., kojom su promijenjeni svi hrvatski nazivi ulica i trgova, a zloglasni, zapravo zločinački karakter te promjene i tadašnjih okupacijskih vlasti posebno naglašava podatak da je ulica Stjepana Radića preimenovana u ulicu njegova ubojice, srpskoga radikala Puniše Račića („Rešenje o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“, „Izvršni savet Opštine Vukovar“, 16. srpnja 1992.). (...)"
- ↑ Mile Prpa, Puniša Račić i Stjepan Radić, hrvati-amac.com, 4. svibnja 2008., preuzeto 2. srpnja 2013.
- ↑ Stjepan Radić na predizbornim plakatima u Beogradu. HRT, monitor.hr (2. svibnja 2008.), Arhivirano iz izvornika 17. ožujka 2011., preuzeto 21. listopada 2019. „U Beogradu su se pojavili plakati na kojima je preko fotografije na kojoj su srbijanski predsjednik Boris Tadić i Božidar Đelić ispisano "državni neprijatelji". Pokraj te fotografije nalazi se plakat s likom povijesnog hrvatskog političkog vođe Stjepana Radića - preko kojeg je ispisano "Jedan je Puniša Račić". Račić je u parlamentu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca ubio hrvatske poslanike Pavla Radića, Đuru Basaričeka i Stjepana Radića. Tužilaštvo je zatražilo od policije da otkrije tko su autori plakata.”
- ↑ (srp.), (engl.) Martinov, Zlatoje. Čuvaj se srbske ruke (Beware of Serbian Hand):
- "The dilemma whether Serbian religious fascists and nationalists would raise their head after signing of Stabilization and Association Agreement with the European Union (on April 29) was solved in a few days already: on May 2nd, Belgrade was covered with placards portraying Serbian President Boris Tadic and Deputy Prime Minister Bozidar Djelic, word "treason" stamped in red over their faces. Right next to them was a placard presenting Punisa Racic, assassin of Croatian MPs in the Parliament of the Kingdom of Serbs, Croats and Slovenians in 1928, with "There was only one Punisa Racic" written under his portrait...", CEEOL - Republika. Issue no. 430-431/2008., preuzeto 16. srpnja 2017.
- ↑ 14,0 14,1 Izveštaj o preliminarnim nalazima i zaključcima:
- "Na dan 1. maja, registrovano udruženje pod nazivom „Familija srbskih navijača“ istaklo je veliki broj postera po Beogradu, (...) Dva postera su izložena jedan pored drugog, a na oba je bio istaknut logo „Familija srbskih navijača“. Na prvom je bio prikazan portret gospodina Stjepana Radića, nekadašnjeg predsednika Hrvatske seljačke stranke, koji je smrtno ranjen u Saveznoj skupštini 1928. godine i preminuo. Na njegovom portretu je bio natpis „Jedan je Puniša Račić“, ime crnogorskog političara koji je usmrtio gospodina Radića i još dva poslanika iz njegove stranke. Na drugom posteru su bili prikazani portreti predsednika Borisa Tadića i potpredsednika Vlade, Božidara Đelića, sa natpisom „Državni neprijatelji“. (...)", Međunarodna misija za posmatranje izbora, Republika Srbija — Prevremeni parlamentarni izbori 11. maja 2008., Beograd, 12. svibnja 2008., str. 4. i podrubnica 9 na str. 4., osce.org, pristupljeno 21. listopada 2019. (srp.)
- ↑ P.N. (19. srpnja 2017.). "Mještani sami uklonili spomen ploču Puniši Račiću". Novi list. http://novilist.hr/Vijesti/Svijet/Mjestani-sami-uklonili-spomen-plocu-Punisi-Racicu Pristupljeno 22. lipnja 2019.