Krunidba
Krunidba je ceremonija koja označava predaju vladarskih ovlasti stavljanjem krune na glavu monarha. Monarh koji prođe ceremoniju krunidbe je okrunjen. Osim samog čina postavljanja krune na glavu monarha, krunidbena ceremonija kršćanskih monarha često uključuje pomazanje svetim uljem. Monarhu se tijekom ceremonije predaje i ostatak regalije, npr. kraljevsku jabuku (globus cruciger) i žezlo. Svi ti predmeti su od velike povijesne i religijske važnosti.
Krunidba i vladarsko pravo[uredi]
Krunidba obično nije potrebna da bi osoba koja je zakonski naslijedila tron vladala ili bila smatrana zakonskim monarhom. Mnogi monarsi ili nisu vladali dovoljno dugo da organiziraju krunidbenu ceremoniju, ili im krunidba nije bila omogućena (npr. za vrijeme okupacije zemlje). Npr., Edvard V. Engleski je vladao samo dva mjeseca i nije stigao biti okrunjen, ali je nesumnjivo bio monarh. Međutim, nakon Ausgleicha, odnosno uspostavljanja dualne monarhije između Austrije i Mađarske, austrijski car je morao biti okrunjen za mađarskog kralja da bi mogao preuzeti vlast nad Mađarskom.
Religiozni karakter krunidbe[uredi]
Krunidba je uvijek religioznog karaktera jer se vjerovalo da su monarsi izabrani od samoga Boga da vladaju. U skladu sa ideologijom Božanskog prava kraljeva smatralo se da je krunu monarhu podario sam Bog. Mnogi suvereni i danas vladaju "Milošću Božijom" (latinski: Dei gratia).
Uz cara ili kralja obično je okrunjena i njegova supruga, iako suprug carice ili kraljice nije okrunjen osim ako i sam nije proglašen monarhom. Okrunjene glave tradicionalno ne prisustvuju krunidbi druge osobe. To je zato što krunidbena ceremonija uključuje iskazivanje poslušnosti novookrunjenom monarhu, a monarsi ne iskazuju poslušnost drugim monarsima koji se smatraju njima jednakima. S druge strane, papa je iznad kralja, te stoga kraljevi i kraljice mogu prisustvovati krunidbi pape. Iz istog razloga carevi i kraljevi ne prisustvuju krunidbi svojih supruga, jer su oni kao monarsi viši od njih i ne mogu im iskazivati poslušnost.
Krunidba careva Svetog Rimskog Carstva i njihovih supruga vršile su pape, koje su birali carevi, sve dok borba za investituru nije okončala ovu tradicionalnu vezu cara i pape. Krunidbu ostalih katoličkih monarha vrši najviši vjerski autoritet u državi, dok krunidbu protestantskih monarha koji su najčešće sami najviši vjerski autoritet u državi vrši određeni nadbiskup (npr. nadbiskup od Canterburya kruni britanske monarhe). Neki su monarsi okrunili sami sebe - to je bio običaj kod bizantskih i ruskih careva, te samoproglašenih monarha poput francuskih careva iz dinastije Bonaparte.
Krunidba se obično održava u glavnoj katedrali ili najsvetijoj bazilici u zemlji. Engleski i britanski monarsi nisu okrunjeni u katedrali jer ona spada u područje jurisdikcije biskupa, već u Westminsterskoj opatiji koja je pod direktnom jurisdikcijom britanskog monarha koji je također i na čelu Anglikanske crkve. Francuski kraljevi su bili okrunjeni u katedrali Notre-Dame de Reims, a njihove supruge su bile okrunjene u bazilici Saint-Denis.
Krunidba danas[uredi]
U kršćanskim kraljevstvima i carstvima krunidba je nekada bila važna ceremonija koja je značila priznavanje i prihvaćanje osobe za zakonitog monarha. Krunidba kao takva je opstala još samo u Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje je monarh još uvijek formalno okrunjen. Monarsi ostalih zemalja odrekli su se te ceremonije i svoj dolazak na tron obilježavaju mnogo jednostavnijom ceremonijom ustoličenja.
Krunidba je u Norveškoj odbačena 1908. godine i norveški monarh otada samo polaže zakletvu. Međutim, po svom dolasku na tron 1958. godine kralj Olav V. je želio primiti blagoslov Norveške Crkve za svoju vladavinu, pa je uvedena benedikcija. Ta ceremonija je mnogo jednostavnija, ali uključuje blagoslov Crkve i kruna je istaknuta na oltaru. Kralj Harald V. i kraljica Sonja su primili benedikciju 1991. godine. Iako nije obavezna, vjeruje sa da će i naredni norveški monarsi prihvaćati sudjelovanje u ovoj ceremoniji.
U Švedskoj monarh nije okrunjen još od 1873. godine. Španjolski monarsi imaju cermeoniju koja se naziva krunidbom, ali tijekom te ceremonije kruna se više ne stavlja na monarhovu glavu, već je samo istaknuta na oltaru. Belgija, sa druge strane, nije nikada ni imala krunu, osim kao pojam heraldike.
Od 1305. do 1963. pape su bile okrunjene papinskom tijarom, poznatom i kao "triregnum", u bazilici sv. Petra u Rimu. Posljednji okrunjeni papa bio je Pavao VI. Sljedeća trojica papa - Ivan Pavao I., Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. - odbili su krunidbu i zamijenili ga ustoličenjem. Budući papa, međutim, ima mogućnost ponovno organizirati tradicionalnu krunidbu.
Prva snimljena krunidba bila je krunidba ruskog cara Nikole II. i njegove supruge Aleksandre, održana 26. svibnja 1896. godine. Prva krunidba koja se mogla uživo gledati preko televizije bila je krunidba britanske kraljice Elizabete II. Njena krunidba je održana 2. lipnja 1953. godine, a prenosio ju je BBC. Smatra se da je kraljičinu krunidbu pratilo 20 milijuna gledatelja, što je najveći broj u povijesti televizije do tad.