Herbie Mann

Herbie Mann
Pogreška pri izradbi sličice: Mann na koncertu 1982.
Ime u rodnom listu	Herbert Jay Solomon
Rođen/a	16. travnja 1930.
Umro/umrla	1. srpnja 2003.
Žanr/ovi	jazz, bossa nova, disco, svjetska glazba
Zanimanje	glazbenik, izvršni direktor diskografske kuće
Instrument	flauta, saksofon, basovski klarinet
Djelatno razdoblje	1953. – 2003.
Producentska kuća	Atlantic, Cotillion, Embryo, Kokopelli

Herbert Jay Solomon (Brooklyn, New York City, New York, 16. travnja 1930. – Pecos, Novi Meksiko, 1. srpnja 2003.), poznatiji po umjetničkom imenu Herbie Mann, bio je američki jazz-flautist i jedan od važnijih ranih izvođača svjetske glazbe. Na početku karijere svirao je i tenor-saksofon i klarinet (i basovski klarinet), no bio je jedan od prvih jazz-glazbenika specijaliziran za sviranje flaute. Najuspješniji mu je singl „Hi-Jack”, koji je 1975. proveo tri tjedna na prvom mjestu Billboardove ljestvice dance-pjesama.

U svojem je glazbenom stilu veliku pozornost pridavao ritmu, a najboljim je primjerima tog pristupa u svojoj diskografiji smatrao albume Memphis Underground i Push Push.

Rani život

Herbie Mann rođen je 16. travnja 1930. u njujorškoj četvrti Brooklynu. Njegov je otac, Harry C. Solomon, bio Židov ruskog podrijetla, a njegova majka, Ruth Rose Solomon (rođ. Brecher), rumunjska Židovka podrijetlom iz Bukovine koja je, kad joj je bilo šest godina, s obitelji imigrirala u Sjedinjene Države. Oba su mu se roditelja bavila plesom i pjevanjem, a u kasnijoj dobi bili su učitelji plesa.

Mann je počeo učiti svirati klarinet kad je bio u osnovnoj školi. Pohađao je srednju školu Lincoln u Brighton Beachu u Brooklynu. Prije nego što je završio tu školu, počeo je ići na pouku saksofona i flaute.

Karijera

Prvi je put profesionalno nastupao kad mu je bilo 15 godina, i to u odmaralištima na planinama Catskill. Kad je završio srednju školu, u američkoj je vojsci odslužio četiri godine, koje je uglavnom proveo u Italiji s 98. vojnim orkestrom. Poslije otpusta surađivao je s harmonikašem Matom Mathewsom i potom se pridružio skupini Petea Rugola. Kad se skupina razišla, osnovao je kvartet s gitaristom Bennyjem Weeksom, basistom Keithom Hodgsonom i bubnjarom Leejem Rockeyjem, s kojima je u prosincu 1954. snimio svoj prvi studijski album za Bethlehem Records. U pedesetim godinama 20. stoljeća Mann je uglavnom bio bebop-flautist i svirao je s glazbenicima kao što su Phil Woods, Sam Most, Bobby Jaspar i Buddy Collette, a povremeno je svirao i basovski klarinet, tenor-saksofon i flautu kao solist. Godine 1957. izabran je za najboljeg flautista u anketi jazz-časopisa Down Beat.

Mann je među ranim glazbenicima koji su spajali jazz i svjetsku glazbu. Godine 1959., nakon afričke turneje koju je podržalo Državno tajništvo SAD-a, snimio je album afro-kubanskog jazza pod naslovom Flautista!. Dvije godine poslije otišao je na brazilsku turneju, a potom se vratio u Sjedinjene Države s brazilskim glazbenicima, među kojima su bili Antônio Carlos Jobim i gitarist Baden Powell, kako bi s njima snimio ploče. Ti su albumu pomogli popularizirati žanr bossa nove u SAD-u i Europi. Često je u djela uključivao brazilske glazbene teme. Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u nekim je njegovim sastavima svirao mladi Chick Corea. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća nastupao je u duetu s virtuoznim sviračem saroda Vasantom Raijem u njujorškim klubovima The Bottom Line i Village Gate.

Pogreška pri izradbi sličice:

Herbie Mann i Will Lee (1975.)

Poslije uspješna albuma Memphis Underground iz 1969. uslijedilo je nekoliko albuma smooth jazza nadahnutih country soulom, blues rockom, reggaeem, funkom i discom. Kritizirali su ih jazz-puristi, no omogućili su Mannu da ostane aktivan u vrijeme općeg gubitka interesa za jazz. Na tim su se albumima pojavili neki od poznatijih studijskih glazbenika u svijetu soula i jazza, a među njima su pjevačica Cissy Houston, gitaristi Duane Allman, Larry Coryell i Sonny Sharrock, basisti Donald „Duck” Dunn, Chuck Rainey i Miroslav Vitous te bubnjari Al Jackson, Jr. i Bernard Purdie. U tom je razdoblju Mann imao i nekoliko pop-hitova, što je rijetkost za jazz-glazbenike. Barem 25 njegovih albuma pojavilo se na glazbenoj ljestvici Billboard 200.

Zaslužan je za glazbu kratkometražnog animiranog filma Afterlife Ishua Patela iz 1978.

Početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća osnovao je diskografsku kuću Embryo Records, čije je albume distribuirao Cotillion Records, podružnica Atlantic Recordsa. Embryo je objavljivao jazz-albume, među kojima su Uptown Conversation (1970.) Rona Cartera, Infinite Search (1969.), prvi samostalni album Miroslava Vitousa, koncertni album Phil Woods and His European Rhythm Machine at the Frankfurt Jazz Festival (1971.) te album Up (1976.) Dicka Morrisseyja i Jima Mullena, na kojima je ritam-sekcija bila skupina Average White Band. Embryo je objavljivao i albume u kategoriji 730 Series, koju su činili albumi s jačim prizvukom rocka, a među kojima je i Zero Time (1971.) sastava TONTO's Expanding Head Band. Mann je nakon problema s poznatijim izdavačima osnovao i Kokopelli Records. Godine 1996. surađivao je sa Stereolabom na pjesmi „One Note Samba/Surfboard”, snimljenoj za Red Hot + Rio, album Red Hot Organizationa kojim su se prikupljali prilozi za borbu protiv AIDS-a. Mann je također svirao flautu na albumu Spirits Having Flown skupine Bee Gees.

Posljednji nastup održao je 3. svibnja 2003. na New Orleans Jazz and Heritage Festivalu.

U recenziji njegove posljednje snimljene ploče Beyond Brooklyn (2004.), koju je snimio s Philom Woodsom), kritičari George Kanzler napisao je da je Mann ostao neprimijećen iako je bio inovator:

Privatni život i smrt

Mann je bio oženjen Susan Janeal Arison. S njom je dobio četvero djece: sinove Paula i Geoffreyja te kćeri Claudiju i Lauru Mann-Lepik. Geoffrey je multiinstrumentalist koji svira bubnjeve u losanđeleskoj metal/afrobeat-skupini Here Lies Man.

Mann je 1. srpnja 2003. preminuo od raka prostate u svojem domu u Pecosu u Novom Meksiku.