Vlasi

Vlaška područja.

Vlasi (Rumâni, Rumîńi, Români, Rumâri, Armăni, Arumunji, Aromuni) su skupni naziv za više manjih srodnih etničkih grupa iz jugoistočne Europe, potomke rimskih kolonista i romaniziranih domaćih antičkih naroda poput Ilira i Tračana. Nastanjuju teritorije jugoistočne Rumunjske, istočne Srbije, dijelove Makedonije, sjeverne Grčke i sjeveroistočne Albanije, BiH i Hrvatske. Glavne grupe Vlaha su Cincari, Meglenski Vlasi, Ćići, Vlasi (Bufani, Carani, Ungurjani), Morlaci, i drugi.

Na velikom dijelu nekadašnjeg etničkog područja, Vlasi su se tijekom stoljeća posve asimilirali među Srbe, Hrvate i druge etničke grupe, te je termin "Vlasi" u Dalmaciji i Istri s vremenom postao naziv za Hrvate koji žive u ruralnom području dalje od mora (i u kojemu je nekada bilo Vlaha koji su se s vremenom asimilirali s Hrvatima), a u preostalom dijelu Hrvatske se termin "Vlasi" koristi kao sinonim za lokalne Srbe (u koju se etničku zajednicu tijekom stoljeća asimiliralo dosta Vlaha).

Porijeklo

Sama riječ Arumunji, Aromuni, i slično označava "Rimljanina". Na njihovim jezicima riječ za svoje narode je obično varijacija riječi Romanus. Vlasi su danas uglavnom pravoslavci. U prošlosti je bilo dosta i rimokatolika, uglavnom na područjima Dalmacije, ali ti su se asimilirali u Hrvate.

Naziv Vlah u hrvatski jezik ulazi kao verzija poljske riječi "Włochy" koja je označavala prije svega romanizirane Ilire te koji su se postupno romanizirali.

Naziv Vlah zadržava svoje značenje i kod ostalih naroda srednje Europe, tako danas u češkom i poljskom jeziku označava Talijane.

Podrijetlo im se ne može točno odrediti, dapače uobičajena pretpostavka je da se njihovo prisustvo na Balkanu općenito može vezati za romansko. Obilježava ih autarhičnost, zadržavanje poganskih vjerovanja i običaja do današnjih dana kao i prakticiranje određenih magijskih obreda. Gospodarski su okrenuti stočarstvu.

Vlasi su opskrbljivali i slijedili osmanlijsku vojsku, te su kao vrsta nomada sa svojom stokom uvijek bili u pokretu. Osmanlije su im davali udio plijena i postavljali ih na granice svojih osvajanja kao stražare i graničare na imanjima gdje su starosjedioci u ratnim pohodima pobijeni ili pobjegli.

Iako su Vlasi kršćani pravoslavci ili katolici ostaju jedan zaseban korpus. U današnjoj Rumunjskoj naprimjer ostaju dan danas Vlasi koji žive u Vlaškoj, sada Rumunjskoj, što znači zemlji koja govori romanski.

Vlasi u Hrvatskoj

U Istri postoji još nekoliko vlaških sela kojima stanovnici govore rumunjski, tj. romanski.

S osmanlijskim osvajanjima Vlasi su se kretali prema zapadu i usred hrvatskog povijesnog teritorija došlo do naseljavanja na samom sjeverozapadu Osmanlijskog Carstva od Turaka naseljeni da im čuvaju granicu. Obzirom da su im Habsburgovci nudili i više novca da pređu na njihovu stranu i čuvaju s njihove strane granicu, oni su se selili i na kršćansku stranu jer kao nomadi i polunomadi nisu bili vezani uz zemlju, a stoku su vodili sa sobom. Da bi ih ipak čvrsto skrasili na svojoj strani Habsburgovci su im na štetu hrvatskog plemstva dodijelili 1630. privilegije Statuta Valachorum ("Vlaški statuti"), da bi stalno ostali s ove strane granice. Premda su Vlasi većinom bili pravoslavci Srpska pravoslavna crkva im je slala popove, koji su ih sredinom 19. stoljeća ostvarivanjem velikosrpskog programa srbizirali.

Vlaha je oduvijek bilo i u Srbiji, od kud su i na zapad krenuli zabilježeno je i u Dušanovom zakoniku. Tamo ih se točno razlikuje od Srba i ostalih.Iz dokumenata od 13. do 15. stoljeća vidljivo je da Srbi Vlahe, potomke starosjedilaca, doživljaju kao „druge“, različite od sebe.

Mirko Valentić u svojoj knjizi "O etničkom korijenu hrvatskih bosanskih Srba" govori o falsifikatima srpske historiografije:

„Budući da arhivska građa, osim rijetkih izuzetaka, daje istraživaču samo vlaško ime, Aleksa lvić, prepričavajući arhivske spise, jednostavno ondje gdje piše Vlah čita Srbin. Našavši u arhivskoj građi veći broj spisa o Vlasima katolicima, tj. potomcima starohrvatskih Vlaha: Bunjevci, Morlaci i drugi, on će i te Vlahe proglasiti Srbima nazivajući ih •Srbi katoličke vere«. Pišući o pokušaju oslobođenja Like iz koje Vlasi čine nasilja i zločine po središnjoj Hrvatskoj, provaljujući i u dubinu Kranjske, lvić sugerira svome čitatelju kako je austrijski nadvojvoda naredio »proterivanje Srba iz Like«. U originalnom dokumentu stoji »[ .. . ] Abtreibung der neu angesessnem Walachen in der Likha [ ... ]«. Isti postupak primijenio je s gomirskim Vlasima, koje A. lvić čita kao »Gomirski Srbi«, iako u arhivskom spisu stoji »Wallachen zu Goymerie«. Jednako postupa i s poznatim vlaškim selima Dubrave i Ponikve u okolici Ogulina. lvić piše: »srpska mesta Dubrave i Ponikve, gde su Srbi živeli«. U originalnom dokumentu stoji•[ ... ] die in dem Dorff Dubraua und Ponique wohnende Wallachen [ ... ]«. 'Tužbu žumberačkih Vlaha iz Marindola 1668. prikazuje Ivić kao tužbu »Srba iz Marindola«, iako u originalnom spisu stoji: •[ ... ] die Walachen zu Marienthall beclagen sich [ ... ]«. Falsifikatima takve vrste vrvi svaka stranica Ivićeve knjige. Ovdje su gotovo nasumce izabrani samo neki primjeri ”

Mile Bogović u recenziji spominje knjigu Marka Jačova (Spisi Tajnog Vatikanskog arhiva XVI-XVIII veka, SANU, Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, Beograd 1983,):

„U svojim natuknicama ispred teksta dokumenta često upotrebljava riječ Srbin, srpski, dok se u samom dokumentu niti jedno od toga ne spominje. Lako se može uočiti da je pridjev "srpski" stavljan na mjesto gdje je pisalo: Vlah, Morlak, šizmatik, Grk, pravoslavac, ili je jednostavno dodan, umetnut. Tu praksu Jačov ne stvara, nego je samo nastavlja. Tako su već pisali Aleksa Ivić, Nikodim Milaš, Jovan Radonoć itd.”

Lovorka Čoralić u recenziji knjige Marka Jačova(Le guerre veneto-turche del XVII. secolo in Dalmazia, Atti e memorie della Società di storia patria, volume XX, Venezia 1991):

„Slijedi opis ratnih zbivanja na području Crne Gore i Bosne i Hercegovine te je i ovdje kao i kroz cijelu knjigu primjetno razdvajanje pojmova Morlaci jednako Srbi čime se većina ratnih zasluga pripisuje Morlacima tj. po tumačenju Marka Jačova isključivo Srbima. U uvodnom dijelu knjige Marko Jačov tvrdi da su svi Morlaci Srbi.”

Primjer krivotvorenja a koji se nastavlja dalje koristiti u Srbijanskoj historiografiji je jedan od rijetkih spomena Srba u Hrvatskoj u ovom slučaju na Žumberku i Danijela Gavrilović sa Sveučilišta u Nišu koja kaže:

„Tihomir Đorđević spominje pismo cara Ferdinanda upućeno 6. studenoga god. 1538., hrvatskom banu Petru Kegleviću, u kojem je pisao o „kapetanima i vojvodama Rašana, ili Srba ili Vlaha, koji sebe obično nazivaju Srbima"”

Dok u izvornom dokumentu a koji je javno dostupan stoji sljedeće:

„"quod capitanei et woyvode Rasciani sive Servian atque Valachi, quos vulgo Zytschy vocant", odnosno "kapetani i vojvode Rašani ili Srbi i Vlasi koje se obično naziva Zytschy (Ćići). ”

Podatak o migraciji stanovništva u Slavoniju koje je prema Mirku Markoviću do početka 18 stoljeća Vlaško odnosno drugačije od Srpskog, stara pa i nova Srbijanska historiografija koristi podatak koji ustvari ne postoji, isti podatak prenose i neki strani povjesničari. U ovom slučaju citat je iz knjige Dušana Lj. Kašića iz 1967, "Srbi i pravoslavlje u Slavoniji i sjevernoj Hrvatskoj" stranica 9.

„U jednom pismu ugarskog kralja Matije Korvina od 12. siječnja 1483. spominje se da je kralj uspio u protekle četiri godine u južnu Ugarsku i Slavoniju "preseliti oko 200,000 Srba iz Turske".”

Dok se u izvornom dokumentu govori:

„Tvrdnja kralja Matije Korvina iz 1461. godine jest da su Turci samo u posljednje tri godine "odveli 200.000 duša u ropstvo"”

Sima Ćirković napominje da se zbog nesporazuma u staroj mađarskoj zbirci regesta ovaj broj koristio kao da se odnosi na stanovnike Srbije koji su se doselili u Mađarsku. Jovan Radonić je to iskoristio u svojoj kratkoj povijesti Srba u Ugarskoj objavljenoj na francuskom jeziku, odakle ga je preuzeo Konstantin Jireček, zatim Aleksa Ivić, a kasnije je ponovljeno bezbroj puta.

Odnosi među narodima, asimilacija

Još u vrijeme Dušanovog carstva, Vlasi su bili izdvojena klasa na najnižim društvenim ljestvicama, o čemu svjedoči i pravilo iz Dušanovog zakonika: "Srbin da se u Vlahe ne ženi." Teški prirodni i gospodarski uvjeti nisu pogodovali širem naseljavanju Srba na krajnji istok današnje Srbije, dok je s druge strane autarhičnost samih Vlaha stoljećima sprječavala iste da se asimiliraju sa Srbima iz obližnjih srpskih gradova (Smederevo, Požarevac), no kasnije se to ipak dogodilo, te su se određeni Vlasi asimilirali sa Srbima, a određeni Srbi s Vlasima. Vlasi u Srbiji su bilingualni, te govore srpski i vlaški.

U današnjoj Makedoniji započela je njihova snažna emancipacija pa tako u nekim općinama u kojima su brojni imaju pravo na učenje vlaškog jezika u školama. Makedonski Vlasi dobro poznaju svoj jezik koji, kao predstavnik romanske grupe jezika, pokazuje srodnost s latinskim i talijanskim.

U negiranju vlaške etničke samosvojnosti važnu su ulogu imale Pravoslavne crkve raznih balkanskih naroda.

Zanimljivosti

U priobalnim gradovima južne Hrvatske postoji određena vrsta tradicionalnog prezira prema stanovništvu doseljenom iz Zagore. Štokavsko-ikavski stanovnici Zagore se nazivaju (pogrdno) Vlaji ili Vlasi. Također stanovnici pograničnih gradova u Dalmaciji (Imotski, Vrgorac i Metković) vlasima ili vlajima nazivaju stanovnike Hercegovine.

U Istri postoji među Hrvatima jezična podjela na Vlahe (hrvatsko stanovništvo u južnoj i zapadnoj Istri) i Bezake (Hrvate na području od Žminja do Pazina). Tako žitelji "Bezačije" govore "zač" i "ja", a na "Vlašiji" se govori "zašto" i "da". 

U poljskom jeziku Włochy znači Italija, odnostno Republika Włoska je - Republika Italija.

Vlaške skupine

• Cincari
• Faršerioti, porijeklom iz općine Frashër u Albaniji. Od Karaguna se razlikuju po bijelom odijelu.
• Karaguni (Crnogunjci, Crnovunci), skupine Vlaha koje su dobile ime po odjelima od crnog sukna. Ne smiju se brkati sa Karavlasima iz Srbije i Bosne koji govore rumunjski a pripadaju u Rome.
• Karakačani (Sarakačani)
• Kucovlasi (Šepavi Vlasi). Grčka; 100, 000. Podvrgnuti snažnoj grčkoj asimilaciji.
• Meglenski Vlasi (Megleno-rumunjski jezik) Grčka - 20.000. Makedonija - 10.000
• Morlaci (Morovlasi, Mavrovlasi)
  • Ćići (Ćiribirci, Istro-Rumunji, Istarski Vlasi) (Istrorumunjski jezik) Hrvatska - 1.200
• Vlasi (Srbija) - pod imenom Vlaha u Srbiji žive skupine poznate kao Bufani u području Majdanpeka, Carani (Ţărani) iz Bora, Negotina i Zaječara, Ungurjani (Ungureani) iz oblasti Homolje i Munćani (Munteni) u slivovima Porečke i Crne Reke.

Knjige

• Zef Mirdita, Vlasi u historiografiji, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2004., ISBN 953-6324-43-1
• Cvijić, Jovan, “Aromuni ili Cincari u zapadnoj Makedoniji”. Pregled, Sarajevo 1911.
• Kahl, Thede, “Čuvanje jezika, gubljenje identiteta. Meglenski Vlasi”. Srpska Akademija Nauka i Umetnosti, Balkanološki Institut: Skrivene manjine na Balkanu, Beograd, str. 135-145.
• Поповић, Д., “О Цинцарима”, Београд 1937.
• Weigand, Gustav, “Die Aromunen. Ethnographisch-philologisch-historische Untersuchungen über das Volk der sogenannten Makedo-Romanen oder Zinzaren”, Lajpcig 1898.

Vanjske poveznice

• Nasljeđe Rima:Vlasi

Studije iz religije, magije i mitologije Vlaha istočne Srbije

• Vlaška mitološka pesma o poreklu zla
• Elementi titanomahije u vlaškim mitološkim pesmama
• Kult mrtvih kao osnova za određene religije Vlaha
• Nebeska tela i obred "marturija" u kultu mrtvih kod Vlaha
• Rajska sveća u vlaškom kultu mrtvih
• Magijska statistika i alibi - dva aspekta dugovečnosti magije kod Vlaha istočne Srbije

Izvorna muzika Vlaha istočne Srbije

• Poslednji orfeji Balkana