Mile Nekić

Mile Nekić (Tompojevci kraj Vukovara, 1947. – Osijek, 10. prosinca 2022.), hrvatski slikar, patnik, uznika i časnik hrvatske vojske.

Životopis

Rodio se je u Tompojevcima. 1969. je otišao iz bijede u kojem je bilo ondašnje hrvatsko selo. U emigraciji je sudjelovao u raznim hrvatskim legalističkim borbama za upoznavanje australske javnosti s represijom koju prolaze Hrvati u Jugoslaviji i svijetu: pisao je u tiskovinama za osamostaljenje Hrvatske, o jugoslavenskom totalitarnom režimu koji uništava Hrvate, spalio jugoslavensku zastave na utakmici Velež – Australija i ino. U emigraciji su ga stalno pratili UDBA-ini doušnici i provokatori. Iznenada su ga uhitili s petoricom prijatelja i proglasili "čelnikom terorista", znanih kao „Australska šestorka” odnosno Croatia Six. Udbini suradnici u suradnji s australskom tajnom službom podmetnuli su u optužnicu nepostojeću činjenicu da su u stanu Mile Nekića pronađena četiri paketa eksploziva, a on je kolovođa planiranoga nasilja u Australiji. Petorica prijatelja prošli su s laganijim presudama (bez ikakvih dokaza), a Mile Nekić doživio je da mu sudac (koji se ponašao kao tužitelj) krivotvori iskaz u kojem Nekić „priznaje” posjedovanje eksploziva "samo ne želi potpisati". Nekiću je odredio deset godina zatvora. Prava istina o slučaju se skrivala, a poslije su o toj suradnji australskih tajnih služba i Udbe napisane su knjige i povijesni dokazi. Knjiga engleskoga autora počela je izlaziti 2020-ih u nastavcima u Hrvatskom slovu, jer ju nitko nije htio prevesti na hrvatski jezik, čak 30 godina poslije osamostaljenja Hrvatske. Indikativno je da je uskoro po izlaženju podlistka sasvim ukinuto financiranje Hrvatskom slovu koje je nedugo zatim ugašeno. U zatvoru je da bi iskoristio vrijeme završio Likovnu akademiju, te postao akademski slikar.

Vrativši se iz Australije 1991., izbila je velikosrpska agresija na Hrvatsku. Dragovoljno se je javio u hrvatske postrojbe. Za zasluge u ratu je postigao visoki čin. Slikarstvu je ostao odan te je izlagao po Zagrebu na uglednim lokacijama (Klovićevi dvori, Mimara, Hrvatska paneuropska unija i drugdje) te diljem Hrvatske. U Osijeku je planirao postaviti izložbu „Žrtve totalitarističkih režima – nacizma, fašizma i komunizma”, ali je zabranjena.

Surađivao s našičkim Zavičajnim muzejem.

Likovno se izražavao ekspresionistički, naginjući ekspresionističkom realizmu. Deset godina nepravično biti zatvoren i ocrnjen u medijima, ostavilo je traga na njegovo stvarateljstvo. Slike su pune "naglih i jadovitih poteza eksplodirane energije, koncentrirane na tragiku ljudskoga bića", lica su "izobličena bolovima, ruke košćate, tijela tamna". Fantazmagoričan impuls Nekića se dodatno razvio školovanjem. Umjetnički nije pripadao ni jednoj skupini umjetničkih gibanja u Hrvatskoj. Ratnih je godina u likovni izraz prelijevao "uskipjele strasti koja se može mjeriti s dubokom tamom Edvarda Muncha, ili strahovima i dramatikom glazbe jednoga Šostakovića iz simfonije nad mrtvim gradom". Vremenom u novu fazu pomalo apstraktnoga i linearnoga, dvodimenzionalnoga svladavanja likovne poetike. U sljedećoj fazi bio je gotovo fovistički. Sljedeća faza mu tematizira Slavoniju, t.zv. razdoblje TENE (izložba Tena u Mimari, Zagreb). Ciklus je imenovan (prema Josipu Kozarcu), a donio je "paskalovsku šutnju, zakovani pokret i geometrizirani lik, oguljen do apstrakcije. Lik je to stiliziran, ograničen jasnom i zatvorenom linijom i sveden na jednostavnu formu. Ono što je kao novum ušlo u interpretaciju jest kolorit". Ipak, djela i tu prikazuju kafkijanske prizore beživotnih tijela ili slijepe građevine koje "sugeriraju smrt i uzaludnost parbe sa sudbinom, snježnom pustoši i realnom povijesti". Jednaka sjeta i osama osjeća mu se i u crtežima.