Pavao Dalmatinac
| Pavao Dalmatinac | |
| Rođenje | oko 1180.–1190., Dalmacija |
|---|---|
| Smrt | nakon 1241. |
| Poznat(a) po | osnivanju dominikanske provincije u Ugarsko‑Hrvatskom Kraljevstvu; djelima iz kanonskog prava |
| Zanimanje | dominikanac, teolog, kanonist, inkvizitor |
| Vjera | Katolička Crkva |
Bl. Pavao Dalmatinac (lat. Paulus Dalmata, Paulus Hungarus, Magister Paulus (?, oko 1170. – okolica Splita, 1255.), hrvatski dominikanac, erudit, pravnik i teolog iz prve polovice 13. stoljeća.
Smatra se jednim od najutjecajnijih članova ranog dominikanskog reda u srednjoj Europi te ključnom osobom u osnivanju dominikanske provincije u Ugarsko‑Hrvatskom Kraljevstvu. Katolička ga Crkva štuje kao blaženika.
Kompilator kanonske zbirke Notabilia Ilае et lllae compilationis Decre i pisac djela Summade poenitentia, prvog priručnika za ispovjednike u povijesti katoličke teologije.
Životopis
O Pavlovu ranom životu sačuvano je malo izravnih podataka. Pretpostavlja se da je rođen u Dalmaciji krajem 12. stoljeća, što objašnjava njegov latinski pridjevak Dalmata. U suvremenim izvorima pojavljuje se i kao Paulus Hungarus, zbog kasnijeg djelovanja u Ugarskoj.
Obrazovanje i akademski rad
Pavao je studirao i predavao na Sveučilištu u Bologni, tada najvažnijem europskom središtu pravnih znanost. Djelovao je kao doktor i profesor kanonskog prava i teologije na Bolonjskom sveučilištu. Obnašao je i službu rektora crkve sv. Nikole de Vineis, što potvrđuje njegov visoki položaj u akademsko‑crkvenoj zajednici.
Ulazak u dominikanski red
U dominikanski red ulazi 1219. godine na nagovor magistra Reginalda iz Orleansa, bivšeg profesora kanonskog prava na Pariškom sveučilištu.
Sv. Dominik je 1221. godine poslao Pavla Dalmatinca s četvoricom dominikanske braće u Ugarsku, gdje je sudjelovao u utemeljenju samostana u:
- Zagrebu
- Virovitici
- Györu
- Albi (Szekesfehervar)
- Vesprimu
Prvi provincijal
Nakon konsolidacije redovničkih zajednica, Pavao je postao prvi provincijal dominikanske provincije u Kraljevstvima Ugarske i Hrvatske, čime je stekao izniman utjecaj na razvoj reda u srednjoj Europi.
Inkvizitorska služba
Nepoznata je godina kada je bio imenovan za prvog inkvizitora, odnosno istražitelja heretičke zloće u Dalmaciji i na drugim hrvatskim područjima.
Podrijetlo i spor oko imena
Pavlovo podrijetlo je bilo sporno od 17. stoljeća, gdje se u izvorima pojavljuje kao:
- Paulus Hungarus
- Paulus de Hungaria
- Paulus Dalmata
Izraz 'de Hungaria u srednjem vijeku označavao državnu pripadnost Ugarsko‑Hrvatskom Kraljevstvu, a ne etničku mađarsku pripadnost. Zbog toga mnogi stariji autori pogrešno zaključuju da je bio Mađar.
Krasić argumentira da je najvjerojatnije bio Dalmatinac, pozivajući se na[1]
- talijanske dominikanske izvore
- dalmatinsku provincijsku predaju
Mnogi ljudi iz hrvatskih krajeva u latinskim dokumentima označeni kao Hungarus jer su bili pod krunom sv. Stjepana.
Djela i doprinos teologiji
Najvažniji doprinos Pavla Dalmatinca je:
- Notabilia Ilae et IIIae compilationis Decreti — kanonska zbirka i komentar.
- Summa de poenitentia — prvi poznati sustavni priručnik za ispovjednike u povijesti katoličke teologije. Ovo djelo imalo je veliki utjecaj na pastoralnu praksu i razvoj sakramentologije.
Štovanje
Katolička ga Crkva štuje kao blaženika. Njegov kult osobito je prisutan u dominikanskoj tradiciji i u područjima gdje je djelovao.
Značaj
Pavao Dalmatinac ubraja se među najvažnije hrvatske i srednjoeuropske dominikance 13. stoljeća. Njegov doprinos razvoju kanonskog prava, pastoralne teologije i organizacije dominikanskog reda čini ga jednom od ključnih figura crkvene povijesti toga razdoblja.
Vidi još
- ↑ Stjepan Krasić, FR. PAULUS HUNGARUS SEU, UT ALIl VOLUNT, DALMATA O.P.« JEDNA ZANIMLJIVA LIčNOST IZ XIII ST., https://hrcak.srce.hr/file/133317