Passacaglia (izg. pa:sa ka'lja, tal. < špa. pasacalle, od pasar: hodati i calle: ulica), glazbeni oblik. Srodan je oblik chaconne. Tvori ju slijed često ostinatnih varijacija na melodijsku frazu ozbiljnijega karaktera u trodobnoj mjeri s tzv. punktiranim ritmom. Korijeni sežu u 17. stoljeće i Španjolsku, gdje je nastala kao kratka instrumentalna improvizacija koju je gitarist odsvirao među pojedinim kiticama skladbe dok je svirao na otvorenoj površini, obično ulici, odakle i potječe "ulica" u imenu. Oblik se je potom proširio u u Francusku i Italiju. Ondje je prvi put dočekala pisani zapis u gitarskim tabulaturama. Smatra se da ju je kao zasebni glazbeni oblik inaugurirao skladatelj Girolamo Frescobaldi 1627. (Cento partite sopra passacagli). Koncem 17. i u 18. stoljeću u većoj se je mjeri proširila dalje po Francuskoj, onda Njemačkoj i drugamo. [1]
Passacaglie su skladali kao stavke za glazbala s tipkama ili balete i istaknuti skladatelji. U tu skupinu spadaju Jean-Baptiste Lully, François Couperin le Grand, Georg Muffat, Heinrich Ignaz Franz von Biber, Johann Sebastian Bach, Georg Friedrich Händel, Henry Purcell i ini. Slijedeći svoj uzor Bacha, skladatelji kao što su Maurice Ravel, Paul Hindemith, Frank Martin, Anton Webern i ini nastavili su pisati passacaglie, često po Bachovu uzoru. U Hrvatskoj su se skladanjem passacaglia bavili uz ostale Krsto Odak i Rudolf Matz.[1]
Passacaglia se može pojaviti kao stavka unutar većeg glazbenog djela.[2]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 passacaglia. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 28.10.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/passacaglia>.
- ↑ Snježana Miklaušić-Ćeran: Snalažljivost, muzikalnost i spretnost iskusnog violista i dirigenta u dvostrukoj ulozi. Klasika.hr. 24. veljače 2023. Pristupljeno 28. listopada 2025.