Vanja Radauš
- PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik
Vanja Radauš (Vinkovci, 29. travnja 1906. - Zagreb, 24. travnja 1975.), bio je hrvatski kipar, slikar i književnik. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.[1]
Životopis
Vanja Radauš rođen je u Vinkovcima 1906. godine. U rodnom gradu polazio je osnovnu školu i gimnaziju. Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine, gdje je i diplomirao.[2] Sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.[2] Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine.[1] Od 1947. godine član je HAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.[1] Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
Godine 1975. počinio je samoubojstvo, što kao uzrok smrti nije razjašnjeno u potpunosti.[3]
Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.[4]
Djelo
Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. U prvome razdoblju (1932. – 1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina i Bourdellea. Godine 1932. postaje članom grupe Zemlja i izlaže na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radi seriju crteža "Dance macabre" a 1937. godine dekalkomanije[5] koje prethode našoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.
Snažan pečat ostavio je svojim kiparskim ciklusima (Tifusari, 1956.-1959., Panopticum croaticum, 1959.-1961., Čovjek i kras, 1961.-1963., Krvavi fašnik, 1966., Apstraktne forme, 1966.-1968., Zatvori i logori, 1969., te Stupovi hrvatske kulture, 1969.-1975.).[1] Raspon Radauševa opusa proteže se od medalje do spomeničkih ostvarenja.[1] U vrijeme Domovinskog rata šest skulptura koje su bile u sklopu "Memorijalni prirodni spomenik i rezervat Bijeli potoci – Kamensko" (Korenica) je otkinuto s postolja i nestalo.
- spomenik u Perivoju slobode, Karlovac,[6] 1955.
Književno stvaralaštvo
Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine.[8][9] Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine.[9][10][11] Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).[9]
Pjesnički utjecaj
Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang.[12] Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst.[13] Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75): "Da li se svjetovi gase", "Da li je ovo oblak u mojoj sobi", "Svejedno da li su pravci krivulje", "Prošla je godina" a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).[13][14]
Književna djela
- Mi pamtimo..., Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb, 1945.
- Slavonijo zemljo plemenita, (zbirka pjesama), Zora, Zagreb, 1969.
- 1. Znanstveni sabor Slavonije i Baranje, JAZU, Zagreb, 1970. (urednik)
- Arhitektonski spomenici Slavonije: tursko razdoblje, barok i klasicizam, Povijesni muzej Hrvatske-JAZU, Zagreb, 1971. (urednik)
- Kosilica vremena, (zbirka pjesama), Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1971.
- Requiem za tifusare, (poema), Vlastita naklada, Zagreb, 1971.[8]
- Srednjovjekovni spomenici Slavonije, JAZU, Zagreb, 1973.
- Spomenici Slavonije iz razdoblja XVI do XIX stoljeća, JAZU, Zagreb, 1975.
Posmrtno
- Slavonijo, zemljo plemenita / Vanja Radauš, (prir. i pog. napisao Goran Rem), Privlačica, Vinkovci, 1994.
- Buđenje snova, (knjiga pjesama), Naklada Ljevak, Zagreb, 2000., (prir. dr. Hrvojka Mihanović-Salopek)
Nagrade i odličja
- 1937.: I. nagrada, Novi Sad. (s Jozom Kljakovićem).[15]
- 1959.: Godišnja Nagrada Vladimir Nazor - Likovna umjetnost.[16]
- 1967.: Nagrada AVNOJ-a
- Orden zasluge za narod II. reda
- Orden rada s crvenom zastavom
- Orden Republike sa srebrnim vijencem
- Orden Republike sa zlatnim vijencem
Spomen
- Nakon umjetnikove smrti Majstorska radionica na Zmajevcu, kbr. 8, preuređena je za potrebe Hrvatskoga restauratorskoga zavoda a u sklopu kojega nalazi se Radauševa spomen soba.[17]
- 1998.: Otvorena je Memorijalna knjižnica Ivana Vanje Radauša u Gradskoj knjižnici i čitaonici Vinkovci.[17]
- 2006.: U seriji poštanskih maraka Znameniti Hrvati izdana je poštanska marka s njegovim likom.[17]
Galerija djela
Petrica i galženjaki (bronca), 1973., Dvorac Oršić u Gornjoj Stubici.
Spomenik palim hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu na zagrebačkom Mirogoju, rad Radauš-Turkalj, 1940[18].
Spomenik poginulim borcima i žrtvama fašističkoga terora u Puli.
Poprsje Đure Đakovića u Zagrebu, Medveščak 2, postavljena 1986., rad iz 1969.[19]
Bombaš, u Gradskom parku u Zemunu, postavljen 1946.
Skulptura "Ranjenik" smještena na cvjetnom rondu u dvorištu Moderne galerije u Zagrebu.
- Hugo Conrad von Hötzendorf.jpg
Poprsje Huga Conrada von Hötzendorfa, u Osijeku na Europskoj aveniji.
Spomenik Rade Končara, u krugu tvornice Končar-Siemens u Zagrebu.
Spomenik partizanima iz Podsuseda, poginulima u NOB-i, Zagreb.
Vidi još
- Državni grb Narodne Republike Hrvatske, potpuni dizajn.[20]
- Pobuna Hrvata u mjestu Villefranche de Rouergue, skulptura.[21]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 D. J., Trideset sjajnih portreta kipara koji je obilježio 20. stoljeće, Večernji list, 30. svibnja 2010., preuzeto 3. lipnja 2012.
- ↑ 2,0 2,1 Vanja Radauš, Kosilica vremena, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., Bilješka o piscu
- ↑ Jelka Radauš: Moj se muž sigurno nije ubio, Jutarnji list, 17. lipnja 2006., (Članak sadrži opširni životopis i izjave supruge), (u međumrežnoj pismohrani archive.org 21. siječnja 2014.), pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ Gradska groblja Zagreb - R, gradskagroblja.hr, preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ Zavičajni muzej Stjepana Grubera, preuzeto 30. svibnja 2010.
- ↑ Naručeno čišćenje spomenika u Perivoju – o cijeni ovisi hoće li ruglo zablistati , KAportal, 10. travnja 2012.
- ↑ Sandra Cekol, Filatelija: Motivi prigodnih maraka. Tvorac i obnovitelj., Vijenac, broj 316, 13. travnja 2006., preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ 8,0 8,1 Matica hrvatska. Katica Čorkalo, Pjesnik zemlje i prozaik sjećanja, preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ 9,0 9,1 9,2 dr. sc. Anica Bilić, Vanji Radaušu (1906.-1975.), prigodom stogodišnjice rođenja, Glasnik ZAKUD-a, godina I, broj 2, prosinac 2005., str. 18., (http://www.zakud.com/upload/Glasnik_ZAKUD_2[1].pdf), preuzeto 22. veljače 2013.
- ↑ vjesnik.hr: Sead Begović, Ljepotnost želje za običnim, preuzeto 23. veljače 2011.
- ↑ HAZU: Hrvojka Mihanović-Salopek, Priređene knjige i rukopisi, preuzeto 23. veljače 2011.
- ↑ 'Muzički informativni centar'
- ↑ 13,0 13,1 Matica hrvatska. Bosiljka Perić-Kempf, Glazbena povijest: Intimistički opus Ivane Lang, preuzeto 3. lipnja 2012.
- ↑ Baza autora. Ivana Lang Beck, zamp.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ Kljaković, Joza (Josip, Jozo), Hrvatski biografski leksikon, Višnja Flego (2009.), preuzeto 5. kolovoza 2012.
- ↑ Dobitnici Nagrade Vladimir Nazor, 1959.-2005., min-kulture.hr, pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ 17,0 17,1 17,2 Radauš, Vanja (Ivan), Hrvatski biografski leksikon, Davorin Vujčić i Martina Kokolari (2015.), pristupljeno 2. listopada 2017.
- ↑ "Politika", 11. 3. 1940
- ↑ zagrebacki.info: Đuro Đaković, preuzeto 6. ožujka 2013.
- ↑ Stuparić, Darko. Diplomati izvan protokola: ambasadori Titove Jugoslavije, CKD, Zagreb, 1978., str. 75. „Dali smo ideju da u grbu, a da pri tom ostanemo pri tradicionalnom hrvatskom grbu, treba da budu i more, industrijalizacija i poljoprivreda. Vanja Radauš je to tada slikarski i kiparski uobličio, prema našim idejama. Današnji hrvatski grb Vanjina je kreacija!”(str. 75.)
- ↑ Željka Čorak, Postavljen spomenik Vanje Radauša u Villefranche–de–Rouergueu. Villefranche, pobjeda pamćenja, Vijenac, broj 328, 12. listopada 2006., preuzeto 3. lipnja 2012.
Vanjske poveznice
- Poštanska markica i životopis na Pošta.hr
- Katalog izložbe održane 2010. na Culture.net PDF