Josip Belamarić Šibenik, 1953.), hrvatski povjesničar umjetnosti. Bivši ravnatelj Konzervatorskog odjela u Splitu.[1]
Životopis
Rodio se je u Šibeniku 1953. godine, u Splitu je završio Klasičnu gimnaziju, a na Sveučilištu u Zagrebu interfakultetski studij povijesti umjetnosti i muzikologije, nakon čega je magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu istog sveučilišta. Od 1979. godine radio je u službi za zaštitu spomenika kulture u Splitu, a od 1991. do 2009. godine obavljao je dužnost ravnatelja Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture (današnji Konzervatorski odjel Ministarstva kulture i medija) u Splitu gdje je zajedno sa suradnicima uspio riješiti dugogodišnji problem sjedišta Konzervatorskog odjela i preseliti službu zaštite na adresu u Porinovoj ulici. Od 1985. do 1996. godine predavao je ikonologiju na studiju koji je prethodio kasnijem studiju povijesti umjetnosti u Splitu. Od 2010. godine zaposlen je u lnstitutu za povijest umjetnosti, kao voditelj Centra Cvito Fisković u Splitu, a iste godine izabran je u zvanje znanstvenog savjetnika. Za vrijeme rada u konzervatorskoj službi dao je golem doprinos razvitku struke i zaslužan je za brojne prestižne konzervatorske zahvate.[1]
Usavršavao se na više znanstvenih institucija u Europi, dok je zadnju stipendiju dobio 2007. godine za rad na Villa I Tatti, Harvardskom centru za talijanske renesansne studije. Objavio je brojna izdanja knjiga te niz priloga i studija o urbanoj povijesti dalmatinskih gradova, kao i o srednjovjekovnoj i renesansnoj umjetnosti. Urednik je časopisa Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji u vremenskom periodu od 1992. do 2011. godine i časopisa Mogućnosti od 1984. do 2000. godine. Postavio je niz značajnih izložbi. Najranija je Pustinja Blaca na Braču (1981.), dok je najrecentnija Dalmatinska Zagora, nepoznata zemlja (2007.). Velike su mu zasluge za upis trogirske povijesne jezgre, Starogradskog polja, a potom i Sinjske alke na listu UNESCO-ovog Popisa svjetske baštine.[1]
Godine 2001., kao urednik izložbe Tesori della Croazia koja je bila postavljena u Veneciji, dobio je nagradu za konzervatorski pothvat godine Vicko Andrić. Zajedno s konzervatorima Vanjom Kovačić i Radoslavom Bužančićem vodio je restauraciju renesansne kapele bl. Ivana u trogirskoj katedrali za koju je nagrađen nagradom „Europa nostra“ 2003. godine.[1]
Tu je i njegov velik i značajan projekt obnove Radovanova portala. Godine 2009. dodijeljena mu je nagrada HAZU za najviša znanstvena i umjetnička dostignuća u Republici Hrvatskoj u području likovnih umjetnosti. Za iznimne zasluge u kulturi predsjednik Tuđman odlikovao ga je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Godine 2023. dodijeljena mu je Nagrada Vicko Andrić za životno djelo, koja se dodjeljuje istaknutim pojedincima koji su svojim izvanrednim doprinosom i radom na zaštiti kulturne baštine obilježili vrijeme u kojem su djelovali i čiji rad čini zaokruženu cjelinu, a njihova djela i ostvarenja ostaju trajno dobro Republike Hrvatske.[1]
Izvori
Iz uvjeta korištenja: " Sadržaji s ovih stranica (Ministarstva kulture) mogu se prenositi bez posebne dozvole uz navođenje izvora (osim u slučaju kada je izričito navedeno da je sadržaj prenesen iz drugog izvora). Dakle, ponovna upotreba je dopuštena uz uvjet da bude naveden izvor podataka. Međutim, korisnicima se savjetuje da provjere obavijesti o autorskim pravima pojedinih dokumenata i internetskih stranica koje se održavaju u okviru internetskog mjesta gov.hr. Dopušteno je stavljati poveznicu internet stranice Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske na druge stranice."