Zagrebački obred je oblik obreda katoličke svete mise.
Kao odgovor na odluke Tridentskog sabora[1] papa Pio V. promulgirao je 14. srpnja 1570. bulom Quo primum tempore[2] novo izdanje Rimskog misala, čineći ga time obveznim za cjelokupnu Zapadnu Crkvu, s izuzetkom onih crkava ili redova, koje su se 1570. preko 200 godina zakonito služile drugim misalom (a ne rimskim). Oni su mogli zadržati svoj stari misal, a mogli su ga i zamijeniti novom redakcijom Rimskog misala, koju je proveo Pio V. Među njima je bio i npr. zagrebački obred[3], ali i mnogo stariji dominikanski obred, po kome je i sam Pio V., kao redovnik-dominikanac, slavio privatne Mise. Zanimljivo je napomenuti kako Pavao VI. nije dopustio takvu raznolikost, te je svoj novi misal proglasio obvezatnim za sve; čak je i drevni ambrozijanski obred reformiran analogno rimskome.[4]
Izvori
- ↑ Tridentski sabor, zasjedanje 4. prosinca 1563.
- ↑ Hrvatski prijevod bule.
- ↑ Dr. Dragutin Kniewald u svojoj knjižici "Obred i obredne knjige zagrbačke stolne crkve 1094-1788." kaže: "Budući da je zagrebačka biskupija imala svoje rukopisne misale barem od prve polovice XIV. st., i budući da zagrebački štampani misal nije drugo no nova redakcija ovih rukopisnih misala, nije zagrebačka biskupija bila obvezana da poprimi rimski misal, nego je mogla ostati pri svomu."
- ↑ Među ove crkve (regije) su spadale i one u kojima je postojala varijanta rimskog obreda pod nazivom sarumski obred, koji je bio u uporabi daleko više od propisanog minimuma. U nekim prigodama rimokatolički prelati su rabili ovaj obred kao "izvanredni oblik" prilikom slavljenja mise. No, kao i u većini drugih regija i crkvenih redova, područja sarumskog obreda postupno su usvojila standardni Rimski misal. Najvažnije ne-rimske liturgije koje se i dalje koriste su: ambrozijanski obred, mozarapski obred i kartuzijski obred.