Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Beringov prolaz

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 526309 od 15. prosinac 2024. u 10:36 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Zamjena teksta - '<!--'''(.*)'''-->' u '')
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Satelitska snimka Beringovog prolaza (NASA)
Pomorska karta Beringovog prolaza

Beringov prolaz je tjesnac između najistočnije točke (169º44'W) Azije i najzapadnijeg mjesta Amerike (168° 05' W), što znači da se proteže između Rusije i SADa (Aljaska).

Ovaj tjesnac kao i Beringovo more južno od njega dobili su ime po Vitusu Beringu, istraživaču iz Danske, koji je preplovio tjesnac 1728.

Zemljopis

Prolaz je širok oko 85 km a dubina mu je samo oko 30 do 50 m. Spaja Čukotsko more na sjeveru (rubno more Arktičkog oceana) s Beringovim morem (najsjevernije rubno more Tihog oceana). Krajnja točka Azije na zapadu je rt Dežnjov, a na istoku to je rt Prince of Wales na Aljasci.

Kroz Beringov prolaz u kojem se nalaze Diomedovi otoci prolazi međunarodna datumska granica. Tjesnac se zaledi samo ponekad, kad se temperatura spusti ispod -70º C.

Povijest

Rana povijest

Prije još oko 10.000 godina, u razdoblju ledenog doba, Beringov prolaz je bio kopneni most - nazvan Beringija - između ova dva kontinenta koja sad razdvaja. Prema danas važećim teorijama, smatra se da su tim putem prvi ljudi došli u Sjevernu Ameriku.

Otkrivanje

Pred kraj vladavine Petra Velikog cijeli Sibir je već bio u ruskom posjedu. Još se nije znalo, da li postoji kopnena povezanost Sibira s Amerikom. Car je dao zadatak Vitiusu Beringu, danskom pomorcu, da razjasni to pitanje.

Bering je 1725. kopnom prešao Sibir do poluotoka Kamčatke, odakle je 1728. morskim putem jedreći prema sjeveru, stigao do Arktičkog oceana. Pri tome nije nigdje naišao na kopno. U kolovozu 1728. Bering zbog vrlo lošeg vremena na 67°18´ sjeverne širine okreće ekspediciju i vraća se na jug. Prošao je prolazom koji je kasnije po njenu dobio ime, no konačan dokaz da ne postoji kopnena veza između dvaju kontinenata time nije dobijen. Zbog toga, 5 godina kasnije Bering kreće na drugu ekspediciju.

Kasnije je (tek 1736.) u Jakutskom arhivu pronađen izvještaj o putu ruskog Kozaka Semjona Dežnjeva, trgovca i lovca na krzna, koji je 1645. s družinom na brodicama krenuo od Kolime na istok. Ekspediciji je cilj bio doći morskim putem do rijeke Anadir na jugu Čukotskog poluotoka. Zbog lošeg vremena, vratili su se na polazište, i tek 1648. Dežnjov otkriva najistočniju točku Azije koja kasnije dobiva ime po njemu, rt Dežnjov

Time je on bio prvi koji je dokazao odvojenost kopna Azije i Amerike 80 godina prije Beringa i 130 godina prije Cooka.