Četnici-komunisti

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 521082 od 19. rujna 2023. u 14:45 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (→‎Nesuglasice četnici i partizani)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Četnici-komunisti, izraz kojim su prvih godina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nazivali srpske odmetnike [1] Njime se opisuje izmiješana skupina koja je djelovala zajedno. Pogrešno je poistovjetiti tu skupinu s kasnijim povremenim interesnim savezničkim djelovanjima četnika i partizana. Jugoslavenska historiografija ovu je fazu iskrivljeno i tek stidljivo prikazivala kao zajedničku borbu pobunjenog naroda koji je djelovao pod četničkim imenom koje je bilo uzeto iz romantičnog razdoblja, bez ikakve sveze s paravojskom četnika monarhofašističke Kraljevine Jugoslavije koja je za državu obavljala prljave zadaće [2] Donekle ovoj skupini pripadaju i četnici koji su prešli u partizane [3]

Četnička propaganda

Četnička propaganda 1942. i još više 1943. polazila od toga da Kraljevina Jugoslavija i dalje »de facto« postoji, a jedan od glavnih dokaza za to je i postojanje njene vlastite oružane sile u zemlji pod komandom Mihailovića. Zagovarali su "potrebu privlačenja partizana »na ispravni nacionalni put«" Isticali su da postoje dvije glavne komponente pokreta otpora, nacionalističku i partizansku, među kojima je došlo do raskida. "Nacionalističkom" (četničkom) su pretkazivali sve bolju perspektivu, a partizanski prikazivali kao snagu "koja sve rapidnije opada i gubi svoje pozicije, kao što to pokazuje primjer Srbije, Crne Gore, Hercegovine, istočne i centralne Bosne" te da partizani u sve većem broju »prilaze u nacionalno kolo«, a da su preostali»tek ostaci« koji »skrštenim kopljima probijaju se u zapadni dio NDH«. Tvrdili su da "u Lici i Dalmaciji" »oko 70% četničkih odreda sačinjavaju dojučerašnji partizani« i "Ustaše su potjerali srpski živalj u šume, a partizani iz šume". NOP-u priznaju važnost i snagu "samo u užem dijelu" NDH i predviđali su mu jačanje u tim krajevima »možda zbog bježanja Hrvata u šume umjesto u vojsku«, čime se vidi razlika partizanskih postrojbi koje su činili demokratski Hrvati u pokretu otpora i partizanskih postrojbi koje su u zbilji tvorili četnici[4]

Službeni dokumenti o surađivanju četnika i komunista

U službenim dokumentima navodili su da su do konca rujna 1941. godine u Srbiji surađivali četnici i komunisti, pojačani bivšim robijašima, složno protiv okupacijske vojske, zatim protiv Srba, koji nisu htjeli sudjelovati "u besmislenom četnikovanju" te protiv Srba, koji su pristupili suradnji s nje­mačkim vojničkim vlastima. Premda pod odvojenim vodstvima odmetnici su izmiješali svoje redove i djelovali zajedno, prelazeći preko ideoloških razlika i opreka te konačnih posebnih ciljeva. U izvješću o odmetničkim zvjerstvima i pustošenjima od travnja 1941. do lipnja 1942., to razdoblje djelatnosti četnika-komunista u Srbiji i u Hrvatskoj izvjestitelji iz NDH okvalificirali su kao »srbski boljševizam«. Argumenti toj tvrdnji su da se to očituje pored ostalih stvari i u emblemima, pod kojima su odmetnici nastupali: srpska narodna zastava s crvenom zvijezdom, četnička kapa s crvenom zvijezdom, te u lozinkama: »Živio kralj Petar, živio Staljin!« i slično. U usporedbi s teritorijem Srbije, na području hrvatskom ta je suradnja četnika i komunista bila postojala nešto duže, jer je obje skupine osim mržnje na osovinske velevlasti vezala i snažna mržnja na hrvatski narod i državu. [1] Partizani u letcima pisali " Mi se na kraju slažemo s poštenim četnicima a ne sa onima, koji sprovode Nedićevsku politiku izdaje" i osuđivali nedjela "neodgovornih četnika", što nameće pitanje koji su im to bili podobni "odgovorni četnici"[5]

Stanje Srpskog naroda

Nikako se ne smije smetnuti ni duhovno stanje znatnog dijela srbskog naroda nakon pretrpljenog poraza doživljenog u ratu s Trećim Reichom, Kraljevinom Italijom i Nezavisnom Državom Hrvatskom, te mađarskom, bugarskom okupacijom i aneksijom dijelova teritorija Srbije Trećem Reichu, Kraljevini Bugarskoj, Mussolinijevoj Albaniji i Mađarskoj. U prikazima srbijanskog novinstva i beogradskog radija osvijetljeno je to stanje četnika-komunista, koje je zaista po svom obilježju bilo najbliže ludilu, zbog kojega je iznimno patio srpski narod. U Proglasu dragomu narodu koji je narodu Srbije upravio vojvoda srbijanskih četnika, bivši vrhovni zapovjednik četničkih odjela u Jugoslaviji, Kosta Pećanac 27. kolovoza 1941. međusobni odnosi Srba prikazani su kao da su si Srbi sami sebi zakleti neprijatelji: »Iz svih krajeva naše namučene zemlje svakodnevno dobijamo tužne vijesti. Neodgovorni elementi ruše i pale naše domove, ubijaju i ono malo Srba, što nam još u životu ostade. Pljačke na sve strane. Siluju naše kćeri i naše žene. Sve to čine pod svetim imenom srpskih četnika, na čijem čelu ja stojim. Kaljaju nam obraz i časno ime živih i mrtvih četnika« Žrtve tih odmetničkih skupina bili su Hrvati katoličke i muslimanske vjere u središnjem i jugoistočnom dijelu Nezavisne Države Hrvatske, prema kojima su odmetnici njegovali iskonsku mržnju, a najjaču od vremena, kada je ustankom hrvatskoga naroda u Travanjskom ratu uvelike olakšalo Silama osovine da s malo žrtava rastepu srpsku oružanu silu i s europskog zemljovida izbrišu posljednju versaillesku državnu tvorbu Jugoslaviju, u stvari Veliku Srbiju.[6]

Međusobni sukobi četnika i komunista

Među odmetnicima su potom izbile oštre borbe za vodstvo i plijen. Prvi međusobni sukobi među četnicima i komunistima u NDH izbili su koncem 1941. godine. Bili su vrlo krvavi. U izvješćma vlasti NDH s terena stajalo je da su odmetnici koji su bili izrazito boljševičko-anarhistički sebi su dali ime "partizani"[1] Pri tome je bitno razlikovati tu ranu skupinu partizana od kasnijih partizana mobiliziranih iz redova pristaša demokratskih stranaka iz redova svih naroda koji su pristupili partizanskom pokretu otpora.[7]; Iz Moskve su stigle upute čemu su partizani suglasno pristupili. U uputama su zahtijevali uklanjanje onih odmet­ničkih prvaka, koji su pristajali uz Dražu Mihajlovića, predstavnika srbske »vlade« u Londonu.[1]

Pobjeda partizana

Krvavo međuodmetničko raščišćavanje uglavnom je svršilo u korist »partizana«. Terenski izvjestitelji NDH smatrali su da je to tako jer su partizanske parole bile većini odmetnika privlačnije "zbog sklonosti Srba prema Moskvi i boljševizmu"; i da je vjerojatno na ishod ovakvog razvitka imalo "jak utjecaj i uvjerenje većine bandita, da bi slučajna pobjeda Englezke, Amerike i Sovjetske unije nad narodima Europe značila u samoj Europi izključivu pobjedu Sovjetske unije, odnosno boljševizma";. Bio je znatan, ali neutvrđen broj poginulih u tim razračunavanjima. Zajednička im je crta bila nasilje nad hrvatskim pučanstvom i onemogućivanje izgradnje Nezavisne Države Hrvatske, što su priznavali u lecima.[8]; Vojni savjetnik u Štabu gerilskih odreda za Donji Lapac i okolicu. U pregovorima srpskih pobunjenika s Nijemcima, ustanak su obrazlagali masakriranjem Srba u Hrvatskoj, a kao uvjet mira postavili su okupaciju Hrvatske. Nadalje je objasnio da ";Srbi koji sprečavaju (talijansku) okupaciju, otvoreno služe Paveliću, štite Nezavisnu Državu" te nstavio " da okupacija iako nije može biti potpuno uništila Ustašku državu, ona joj je svakako zadala udar i stvarno je brisala iz spiska nezavisnih država. To je uspjeh ustanka. Pa šta bi ko više hteo.[9]

Nesuglasice između četnika i partizana

Na inicijativu GŠ NOP odreda za BiH, održana je 16. studenoga 1941. konferencija predstavnika partizanskih i četničkih postrojbi istočne Bosne radi raščišćavanja nesuglasica između Štaba četničkih odreda u istočnoj Bosni i GŠ NOP odreda za BiH. Konferencija nije postigla postavljeni cilj, jer su je četnici napustili kada su uvidjeli da će ostati u manjini, ali je razobličen izdajnički i razbijački rad četničkih vođa. 17. studenoga su četnici napustili zajedničku konferenciju i na svojoj skupštini izabrali Privremenu upravu istočne Bosne i raskinuli sporazum od 1. listopada 1941. o suradnji i zajedničkom (partizansko-četničkom) Operativnom štabu za istočnu Bosnu. Partizanski historiografi četnike su optužili da su time prešli na otvoreno razbijanje ustaničkih redova u istočnoj Bosni.[10][11][12]

Posljedice

Razdvajanje četnika i partizana nastupilo je i zbog razloga što "kad su četnici jednom shvatili što su ciljevi partizana predvođenih komunistima, shvatili su i to da su partizani njihov glavni neprijatelj. Ako ne poraze partizane, neće moći ostvariti svoj cilj restauracije monarhije i velikosrpsku hegemoniju u poslijeratnoj Jugoslaviji." (Jozo Tomasevich).[13] Tijek ratnih događanja i karakter poslijeratne Jugoslavije pokazao je da je ovo raslojavanje išlo tek zbog odanosti drugom gospodaru. Komponenta pokreta otpora (uvjetno, zbog kolaboracije) pod imenom četnika bila je slušala kralja i pokušavala očuvata svoje dobre odnose sa zapadnim Saveznicima, a komponenta pod imenom partizana bila je pokorna SSSR-u i Staljinu i njegovom odmetnutom pijunu Titu, pod čijom je paskom nastavljena velikosrpska hegemonija i poništeni pozitivni demokratski dosezi Kraljevine Jugoslavije i poništena realizirana nacionalna prava Hrvata.

Zaključak

Svetozar Vukmanović Tempo zapisao je u svojim memoarima da su njegovi borci "za svaki slučaj imali pri sebi petokrake zvijezde i kokarde" i da se često događalo da "ljudstvo prelazi iz partizana u četnike" (20) i obratno. Bio je nezadovoljan zbog sve pojačanijeg genocida nad hrvatskim muslimanskim pučanstvom. Pokušao je urazumiti srpsko pučanstvo i njegove partizanske i četničke zapovjednike koje je sazvao na zajednički zbor u Rogatici. Upozoravao ih je da je ratna sreća vrlo promjenljiva, da žrtvem mogu vratiti u budućnosti milo za drago. Bio je ismijan, partizanski su mu se odredi poslije osipali i mnogi su odlazili u one odrede gdje se zločin nije suzbijao, već poticao. Upozoravao je borce da se ne vesele prije vremena i na posljedice istrebljivanja muslimanskog i hrvatskog pučanstva - ustanak je došao u krizu, muslimanska i hrvatska sela su se organizirala i naoružala, stvorila milicijueradi obrane, isto kao što su učinili Srbi kada su bili ugroženi. "Ustašama je uspjelo da stvore ‘Crnu legiju’, najelitniju jedinicu sastavljenu većinom od Muslimana i Hrvata koji su bježali ispred vašeg noža! " Govor nije imao uspjeha, jer su oni i dalje ";pljačkali i palili muslimanska sela, ubijali i klali ljude, žene i djecu" i to sve "pod parolom da Bosna treba da bude srpska" (13), pa su tako "borbu protiv okupatora" pretvorili " u borbu protiv muslimanskog i hrvatskog pučanstva“.[14][15]

Izvori

  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 25
  2. ↑ Znaci.net USTANAK NARODA JUGOSLAVIJE 1941. , zbornik sećanja. Milan Batanović Batan: PODRINJSKI PARTIZANSKI ODRED - PERIOD DO PRVE NEPRIJATELJSKE OFANZIVE - ZAJEDNIČKA AKCIJA PARTIZANA I ČETNIKA I OPREDELJIVANJE NOVIH BORACA
  3. ↑ Znaci.net Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945. Bijeg pred snagama NOP-a. Četnički zapovjednici izvješćivali su početkom listopada 1944. da se »Četnički duh i moral kod boraca ...poljuljao i veliki broj 'četnika' je otišao u partizane...usled zauzeća Benkovca od strane partizana, kao i zbog ogromne lažne partizanske propagande i pritiska na ove krajeve, kao i usled Sporazuma Šubašićeve vlade sa Titom i navodnog govora Nj. V. Kralja Petra II preko Londonskog radia«.
  4. ↑ Znaci.net Fikreta Jelić-Butić: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945, Pokušaji novih okupljanja
  5. ↑ Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 20-21
  6. ↑ Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 23
  7. ↑ Opaska autora
  8. ↑ Zgodovina Slovenije Odmetnička zvjerstva i pustošenja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u prvim mjesecima hrvatske narodne države, obrađeno i izdano po nalogu Ministarstva vanjskih poslova na osnovu dokaznog gradiva, Naklada Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda, Tisak Hrvatske državne tiskare u Zagrebu, izdanje Ministarstva vanjskih poslova NDH, Zagreb, lipnja 1942., str. 24-25
  9. ↑ Znaci.net Fikreta Jelic Butic: CETNICI U HRVATSKOJ 1941-1945. Četnici kao sredstvo talijanskog okupatora za razbijanje oružanog ustanka. Nastojala se okoristiti situacijom u kojoj ustaničke mase nisu bile raspoložene za borbu protiv talijanskog okupatora, nego isključivo protiv ustaškog režima. Osjećala se i uzdržanost rukovodstva ustanka za organiziranje oružanih napada na Talijane. "
  10. ↑ (srp.) Znaci.net Saradnja partizana i četnika 1941.
  11. ↑ (srp.) Znaci.net U Vlasenici, na inicijativu GŠ NOP odreda za BiH, održana konferencija predstavnika partizanskih i…
  12. ↑ (srp.) Znaci.net Napustivši zajedničku konferenciju u Vlasenici, četnici na svojoj skupštini izabrali Privremenu…
  13. ↑ Znaci.net Jozo Tomasevich: CETNICI U DRUGOM SVJETSKOM RATU 1941-1945. DVOJNA POLITIKA U SRBIJI.
  14. ↑ Projekt Velebit Projekt Velebit: Bruno Bušić: Demografski gubici – Žrtve Hrvata u Hrvatskoj i Jugoslaviji (I), 2. svibnja 2019. (pristupljeno 7. svibnja 2019.)
  15. ↑ Svetozar Vukmanović Tempo, Revolucija koja teče, Komunist, Beograd 1971., knjiga I, str. 257, 247, 259, 266
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Četnici-komunisti&oldid=521082"