Presuda u predmetu Ljubić (slučaj Ljubić, predmet Ljubić, presuda Ljubić) je presuda kojom je Ustavni sud Bosne i Hercegovine 1. prosinca 2016. djelomično prihvatio zahtjev za ocjenu ustavnosti izbornog zakona koji diskriminira Hrvate, a koji je 2014. godine podnio Božo Ljubić, predsjednik Glavnog odbora Hrvatskog narodnog sabora BiH. Parlamentu BiH naredio je da uskladi odredbe izbornog zakona s Ustavom. Tom odlukom potvrđeno je da je načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti svih triju naroda u BiH neodvojivo od prava svakog naroda da sam bira svoje političke predstavnike. Odluka Ustavnog suda predstavlja veliko postignuće za Hrvate u BiH.[1]
Pozadina
Podrobniji članak o temi: Majorizacija Hrvata u Bosni i Hercegovini
Izvedbena faza procesa dekonstituiranja Hrvata u BiH započela je amandmanima Roberta Barrya, tadašnjeg voditelja misije OESS-a u BiH, na propise Privremenog izbornog povjerenstva, samo mjesec dana pred opće izbore 2000. Njima je omogućeno da izaslanike u Domu naroda Parlamenta FBiH, bez obzira na njihovu nacionalnost, mogu predlagati i birati svi zastupnici u skupštinama županija Federacije BiH. Barryjevi amandmani su 2001. rezultirali formiranjem Vlade FBiH ("Alijansa") bez stranaka koje su osvojile preko 90% hrvatskih glasova na izborima. Koaliciju je činilo 9 bošnjačkih stranaka i jedna hrvatska, koja je dobila oko 5% potpore Hrvata u FBiH. Nastavak i vrhunac procesa ustavno-pravnoga dekonstituiranja uslijedio je kroz amandmane na Ustav Federacije BiH nametnute od strane OHR-a. Od 108 amandmana na Ustav FBiH, samo 39 je odobrio Parlament FBiH, a čak njih 69 su nametnuli visoki predstavnici Wolfgang Petritsch i Paddy Ashdown između 2002. i 2004. godine. Za Hrvate u BiH posebno su bili pogubni Petritschevi amandmani iz travnja 2002. godine koji su u međunarodnoj zajednici poznati pod ciničnim nazivom "airport decision" tj. "odluka iz zračne luke" jer ih je Petritsch potpisao doslovno u zračnoj luci, neposredno prije svog odlaska iz BiH. Nametnuti amandmani OHR-a na ustave FBiH i RS službeno su za cilj imali provedbu odluke U-5/98 Ustavnog suda BiH iz 2000. godine. Prije ove odluke u RS su samo Srbi bili konstitutivni, a samo Bošnjaci i Hrvati u FBiH. Nametnuti amandmani su de iure dodali sva tri naroda kao konstitutivne u ustave oba entiteta, ali de facto, Republika Srpska je ostala srpski entitet, a Federacija BiH je od bošnjačko-hrvatske federacije, koja je po Washingtonskom sporazumu trebala ući u konfederaciju s Republikom Hrvatskom, postala bošnjački entitet. Mogućom kontrolom oba doma Parlamenta FBiH, stranke koje predstavljaju bošnjačku izbornu volju imaju mogućnost samostalno formirati izvršnu vlast na razini FBiH (Predsjednik FBiH i dva dopredsjednika te Vlada FBiH).[2]
Presuda
Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u prosincu 2016. glavni dio Barryjevih pravila proglasio neustavnim i izbrisao ih iz Izbornog zakona. Predmetnom odlukom U-23/14 od 1. prosinca 2016. (Službeni glasnik BiH 1/17 od 6. siječnja 2017.) je utvrđeno da odredba Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. u dijelu: "Svakom konstitutivnom narodu se daje jedno mjesto u svakom kantonu" nisu u skladu s člankom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine. Nalaže se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, u skladu sa člankom 61. stavak 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da najkasnije u roku od šest mjeseci od dana dostave ove odluke uskladi odredbu Potpoglavlja B članka 10.12. stavak 2. Ustavni sud nalazi da je zakonodavac u odredbama članka 10.12. Izbornog zakona odredio da je broj delegata iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda Ostalih proporcionalan broju stanovnika prema posljednjem popisu iz 2013.[3]
Temeljna zadaća Doma naroda je zaštita konstitutivnosti naroda. Prema Ustavu Federacije, Federacija se sastoji od federalnih jedinica (kantona). "Dom naroda nije međutim Dom federalnih jedinica nego Dom konstitutivnih naroda". Ustavni sud podsjeća da se prema općem načelu demokracije pravo na demokratsko odlučivanje ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem koje mora biti utemeljeno na demokratskom izboru onih koje predstavlja i čije interese zastupa. U tom smislu veza između onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice. Dakle, samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje.[3]
Pravo na demokratsko odlučivanje koje se ostvaruje legitimnim političkim predstavljanjem mora biti utemeljeno na demokratskom izboru delegata u Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine onog konstitutivnog naroda koji predstavlja i čije interese zastupa. Dovodeći naprijed navedeni značaj Doma naroda u ustavnom sustavu Federacije Bosne i Hercegovine u svezu s načelom konstitutivnosti naroda neosporno proizlazi da načelo konstitutivnosti naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine, u kontekstu Doma naroda, može biti ostvareno samo ako se popunjavanje Doma naroda temelji na jasno preciziranim kriterijima koji trebaju dovesti do što potpunijeg predstavljanja svakog od tri konstitutivna naroda u Federaciji Bosne i Hercegovine. Suprotno od navedenog, neadekvatno političko predstavljanje onih koje predstavlja i čije interese zastupa dovodi do povrede načela konstitutivnosti, odnosno nejednakopravnosti bilo kojeg od konstitutivnih naroda, a time i povrede Ustava Bosne i Hercegovine, konkretno članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.[3]
Implementacija
Zahtjeve Hrvata za pravom na legitimno predstavljanje legitimirao je Ustavni sud BiH u presudi u predmetu Ljubić. Prijedlog Hrvatskog narodnog sabora predviđa da se iz svake županije bira broj izaslanika svakog od konstitutivnih naroda proporcionalno njegovu učešću u toj županiji u odnosu na ukupan broj tog naroda u FBiH, prema popisu stanovništva iz 2013. U Klub Hrvata federalnog Doma naroda 17 izaslanika biralo bi se tako da bi se iz Hercegovačko-neretvanske biralo 5, Srednjobosanske 4, Zapadnohercegovačke 3, Hercegbosanske 2, te 3 (po 1 iz svake) iz Zeničko-dobojske, Posavske i Tuzlanske županije, mada je u Tuzlanskoj županiji broj Hrvata (23.000) manji od potrebnog broja za jednog izaslanika.[4]
Glede biranja hrvatskog člana Predsjedništva BiH kako bi, posrednim tumačenjem presude, i on bio legitiman, također postoji prijedlog iz Hrvatskog narodnog sabora. On predviđa da se za potrebe izbora članova predsjedništva koji se neposredno biraju s teritorija Federacije BiH, koja bi ostala jedna izborna jedinica, formiraju tri ad hoc izborna područja: A, B i C. U izborno područje A ubrajala bi se sva ona područja u kojima prema posljednjem popisu stanovništva živi 2/3 ili više bošnjačkog naroda. U izborno područje B ubrajala bi se sva ona područja u kojima prema istome popisu stanovništva živi 2/3 ili više hrvatskog naroda, dok bi izborno područje C činila sva ostala, etnički mješovita područja, odnosno ona u kojima nitko od ova dva naroda ne čini dvotrećinsku etničku većinu. Za hrvatskog člana predsjedništva bio bi izabran onaj kandidat koji bi u izbornim područjima B i C zajedno osvojio veći broj glasova nego u izbornim područjima A i C, čime bi se spriječilo izabiranje hrvatskog člana predsjedništva koji nema izborni legitimitet hrvatskih birača iz BiH.
Na valu istupa Bakira Izetbegovića mogu se očekivati i ponovni zahtjevi za ukidanjem Doma naroda PFBiH, kao posljednjeg jamca konstitutivnosti Hrvata, ili pak njegovog reduciranja na kompetencije politički minornog Vijeća naroda Republike Srpske.[4]
Poveznice
Izvori
- ↑ HRT.hr - Ljubić: Odluka Ustavnog suda - jedno od najvećih postignuća za Hrvate u BiH 5. prosinca 2016.
- ↑ Milan Sitarski: Kronologija dekonstituiranja Hrvata u BiH Institut za društvena-politička istraživanja (IDPI), 15. veljače 2019.
- ↑ 3,0 3,1 3,2 Hrvatski medijski servis: Sažetak obrazloženja Odluke Ustavnog suda BiH U-23/14 po apelaciji Bože Ljubića 1. prosinca 2016.
- ↑ 4,0 4,1 Poskok.info - Izetbegović: Neka izvole, ući ćemo u krizu i vidjet ćemo tko će duže izdržati 18. veljače 2020.