Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Anžuvinci

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 504377 od 1. svibanj 2022. u 14:40 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (bnz)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Ovo je glavno značenje pojma Anžuvinci. Za druga značenja pogledajte Anžuvinci (razdvojba).
Dinastija
Anžuvinci
Grb druge dinastije Anžuvinaca kojoj pripadaju i Anžuvinski vladari Ugarsko-Hrvatske
Grb druge dinastije Anžuvinaca kojoj pripadaju i Anžuvinski vladari Ugarsko-Hrvatske
Država Napuljsko Kraljevstvo
<Kraljevina Sicilija
Ugarska
Hrvatska
Poljska
Etničko podrijetlo Francuzi
Matična kuća Kapetovići
Naslovi grof Anjoua
kralj Sicilije
kralj Napulja
kralj Jeruzalema
kralj Ugarske
kralj Hrvatske i Dalmacije
kralj Poljske
Osnutak 1246.
Osnivač Karlo I. Napuljski
Izumrli 1435.
Zadnji vladar Ivana II. Napuljska

Anžuvinci su francuska dinastija, mlađa loza francuske kraljevske dinastije Capet, osnovana u 14.stoljeću. Naziva se drugom dinastijom Anžuvinaca, kako bi se razlikovala od prethodne koja je također upravljala grofovijom Anjou. Isprva su članovi dinastije bili vladari na Siciliji (do 1282.), a potom u Napuljskom Kraljevstvu. Rodbinskim vezama povezali su se s hrvatsko-ugarskom dinastijom Arpadovića, čiju krunu su nasljedili nakon gašenja te dinastije 1301. godine.[1] Prvi Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju bio je Karlo I. Robert (1301.-1342.), kojega je na prijestolje doveo hrvatski ban Pavao I. Šubić Bribirski. Od Hrvata je dobio povjerenje, ali se u Ugarskoj morao boriti još 20 godina da bi ga priznali. Njegov nasljednik je Ludovik I. Anžuvinac, njegov sin. Anžuvinci su vladali Hrvatsko-Ugarskom od 1301. do 1386.

U doba najveće moći dinastija Anžuvinaca vladala je Poljskom, Hrvatskom i Ugarskom, južnom Italijom, Provansom, dijelovima Albanije i u nekoliko francuskih grofovija.[2]

Povijest

Anžuvinci na Siciliji i u Napuljskom Kraljevstvu

Mlađi ogranak francuske kraljevske dinastije, osnovao je Karlo I. († 1285.), koji je 1246. godine dobio od starijeg brata, kralja Luja IX. (1226.-1270.) titulu grofa od Anjou i Mainea s pripadajućim posjedima, koje je kralj oduzeo ranijim anžuvinskim grofovima.

Grof Karlo I. je 1266. godine na raniji poziv pape Urbana IV. (1261.-1266.) preoteo je Hohenstaufovcima Kraljevinu Siciliju i okrunio se za sicilijanskog kralja. Godine 1271. prešao je s vojskom preko Jadrana i zauzeo dijelove Epirske Despotovine te se sljedeće godine proglasio "kraljem Albanije". Deset godina kasnije, njegovo područje vladavine na području današnje Albanije svelo se na okolicu Drača. U međuvremenu, stanovništvo Sicilije se 1282. godine pobunilo protiv francuske vlasti. Situaciju je iskoristio Pedro III. Aragonski koji je potjerao Anžuvince iz Sicilije te se Karlo I. smjestio na jugu Italije i postao napuljski kralj (1282.-1285.).

Karlov sin i nasljednik, napuljski kralj Karlo II. Hromi (1285.-1309.), koji se 1288. godine, pod prisilom odrekao Sicilije u korist Aragonaca, no konačan mir je postignut tek 1302. godine. Oženio se s ugarskom princezom Marijom Arpadović s kojom je imao četrnaestero djece. Taj brak omogućio je Anžuvincima uspon na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Nakon smrti hrvatsko-ugarskog kralja Ladislava IV. Kumanca 1290. godine, nastala je borba za prijestolje. Pravo na ugarsku krunu polagali su papa Nikola IV. (1288.-1292.) koji je smatrao Ugarsku i Hrvatsku lenom Svete Stolice, Andrija Mlečanin, sin nepriznatog ugarskog kraljevića Stjepana Postuma i napuljska kraljica Marija Arpadović, koja je pravo nasljedstva prenjela na svog sina Karla Martela.

Nakon smrti Karla Martela 1295. godine, kraljica Marija prenjela je kraljevska prava na njegova sina Karla Roberta, uz kojeg je pristao papa Bonifacije VIII. (1294.-1303.) i hrvatski knezovi Bribirski, koji su ga 1300. godine doveli u Hrvatsku. U tijeku priprema za rat protiv napuljskog pretendenta, umro je kralj Andrija III. Mlečanin (1290.-1301.), bez muškog potomstva čime se ugasila dinastija Arpadović. Na vijest o kraljevoj smrti, doveo je ban Pavao I. u Zagreb, a odatle, Ugrin Iločki u Ostrogon, gdje je Karlo I. 1301. godine okrunjen za novoga hrvatsko-ugarskog kralja.

Napuljskog kralja Karla II., nasljedio je mlađi sin Robert Mudri (1309.-1343.), a njega njegova unuka Ivana I. Napuljska (1343.-1382.). Nju je na prijestolju naslijedio nećak njena oca, Karlo III. Napuljski (1343.-1386.), koji je naslijedio i hrvatsko-ugarsku krunu (1385.-1386.). Njega je naslijedio sin Ladislav Napuljski (1386.-1414.), koji je ujedno bio i titularni hrvatsko-ugarski kralj (1403.-1414.). Budući da nije imao zakonitog potomstva, na napuljskom prijestolju naslijedila ga je sestra Ivana II. (1414.-1435.), posljednja iz napuljske dinastije Anžuvinaca. Na prijestolju ju je naslijedio Rene iz dinastije Valois-Anjou.

Anžuvinci u Hrvatskoj i Ugarskoj

Grb Anžuvinaca u Ugarskoj i Hrvatskoj

U Hrvatskoj se Karlo I. (1301.-1342.) odmah suočio s tri pretendenta koja su polagala pravo na prijestolje: njegov stric, napuljski kralj Karlo II. († 1309.), češki kralj Većeslav II., sin Premysla Otakara II. i Kunigunde, unuke Bele IV., koji je ustupio svoje pravo sinu Većeslavu i Oton Bavarski, sin Beline kćeri Elizabete.[3] Većina ugarskih velikaša stala je uz Većeslava, pa su ga okrunili za kralja Ladislava V. (1301.-1304.), međutim nakon intervencije pape Bonifacija VIII., Većeslav se povukao iz Ugarske, a velikaši su za kralja izabrali Otona Bavarskog (1304.-1308.), koji je najveću podršku imao u Erdelju kod vojvode Ladislava Apora. Međutim, vojvoda ga je prevario i zarobio, a nakon oslobođenja 1308. godine, Oton se povukao iz Ugarske i odrekao se svih prava na Hrvatsku i Ugarsku. Kada se činilo da će Karlo I. napokon srediti prilike u kraljevstvu i ozakoniti svoju punu vlast, pojavio se srpski raskralj Stefan Dragutin, po ženi Katarini, kćeri Stjepana V., rođak Arpadovića. No, njega je Karlo I. sretno pobijedio te je po treći put svećano okrunjen u Stolnom Biogradu, 27. kolovoza 1310. godine, i tek tada ga je Ugarska priznala za zakonitog vladara. Ipak, morao se još dugo baviti kršenjem moći ugarskih velikaša, a kada ih je uspio podvlastiti, okrenuo se Hrvatskoj u kojoj su gotovo samostalno vladali Šubići Bribirski. Njihovu moć skršio je 1322. godine pobjedom nad banom Mladenom II., no pobuna se nastavila pod vodstvom vojvode Nelipca II. Nelipčića sve do njegove smrti 1345. godine, kada je, Karlov sin, Ludovik I. Veliki (1342.-1382.) konačno uspostavio punu kraljevsku vlast i nad Hrvatskom.

Kralj Ludovik I. bio je najmoćniji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju. Godine 1345. potvrdio je svoju vlast nad Hrvatskom, a pobjedom nad Mletačkom Republikom i mirom u Zadru, 18. veljače 1358. godine, osigurao je svoju vlast nad čitavim priobaljem, jer se mletački dužd morao odreći naslova vojvode Dalmacije i Hrvatske, te čitavog dalmatinske obale s gradovima i otocima od polovice Kvarnera do granice grada Drača.[4] Sljedeće godine poduzeo je i napad na Srbiju te osigurao mačvansku banovinu, a napao je i bosanskog bana Tvrtka I. Kotromanića koji ga je naposljetku morao priznati za svog suverena. Nakon toga napao je i Bugarsku, pokorio je i osnovao bugarsku banovinu između Dunava i Balkana na zapadu s Vidinom kao glavnim gradom.

Poslije svih tih uspjeha, Ludovik je 1370. godine nasljedio i poljsku krunu nakon smrti svoga ujaka, poljskog kralja Kazimira III., čime je Ludovik postao najmoćniji vladar u Europi. Budući da nije imao sina, nasljedila ga je na hrvatsko-ugarskom prijestolju starija kći, kraljica Marija (1382.-1385.), a na poljskom prijestolju mlađa kći, kraljica Hedviga.

U Ugarskoj i Hrvatskoj buknula je pobuna protiv vlasti maloljetne kraljice Marije i njene majke Elizabete, pa je 1385. godine kraljem proglašen, nekadašnji hrvatski herceg, Karlo II. Drački, također član napuljske loze Anžuvinaca. Međutim, on je več sljedeće godine ubijen, a kraljice su zarobljene. Oslobodio ih je Marijin zaručnik i potom suprug, Žigmund Luksemburški, koji je postao novi kralj (1387.-1437.).

Godine 1403. nezadovoljnici Žigmundovom vladavinom, okrunili su u Zadru Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Dračkog, za hrvatsko-ugarskog kralja (1403.-1414.), no je 1409. prodao sva svoja prava na Dalmaciju Mletačkoj Republici i ostao u Napulju. Iako je bio tek protukralj, on je ujedno bio posljednji Anžuvinac na hrvatsko-ugarskom prijestolju.

Popis vladara iz dinastije Anžuvinaca

Napuljski kraljevi

Hrvatsko-ugarski kraljevi

Poljski kraljevi

Bilješke

  1. Anžuvinci - Hrvatska opća enciklopedija
  2. Anžuvinci - Proleksis enciklopedija
  3. Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Pregled hrvatske povijesti 600.-1526., str. 211.
  4. Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Pregled hrvatske povijesti 600.-1526., str. 216.-217.

Literatura

  • Šišić, Ferdo, Povijest Hrvata, Pregled hrvatske povijesti 600.-1526., Marjan tisak, Split, 2004.

Vanjske poveznice


Nedovršeni članak Anžuvinci koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.