Branko Miljković
 |
Ovaj članak nije preveden djelomično ili uopće. (Rasprava) Pomozite u prijevodu vodeći računa o stilu i pravopisu. Izvornik se možda nalazi na popisu drugih jezika. |
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih knjiga, članaka u časopisima ili internetskih stranica. |
| Branko Miljković | |
|---|---|
 Poprsje Branka Miljkovića ispred Narodnog pozorišta u Nišu, rad kipara Nebojše Mitrića | |
| Puno ime | Branko Miljković |
| Rođenje | 29. siječnja 1934. Niš, Srbija |
| Smrt | 12. veljače 1961. Zagreb, Hrvatska |
| Zanimanje | književnik |
| Nacionalnost | Srbin |
| Period pisanja | 1957. – 1961. |
| Književne vrste | poezija, esej |
Važnija djela
| |
| Portal o životopisima | |
Branko Miljković (Niš, 29. siječnja 1934. – Zagreb, 12. veljače 1961.), bio je jednim od najpoznatijih srbijanskih pjesnika druge polovice 20. stoljeća.
Životopis
Branko Miljković rođen je u Nišu 1934. godine. Majka Marija Brailo bila je Hrvatica iz istoimene drniške plemićke obitelji.[1] Godine 1953. s roditeljima se seli u Beograd u koji Branko stiže sa stotinjak već napisanih pjesama gdje će boriti se za njihovo objavljivanje. U Beogradu provodi narednih 8 godina pokušavajući istaknuti se u poezijskim krugovima. Ubrzo po dolasku upisuje se na beogradsko sveučilište, na Filozofski fakultet, i stvara prijateljstva s drugim pjesnicima, Vaskom Popa i Ivanom Lalićem. Njegove pjesme pokazuju utjecaj francuskih simbolista Valéryja i Mallarméa, kao i filozofije Heraklita. Pokraj poezije, pisao je eseje i kritike i bavio se prevođenjem ruskih i francuskih pjesnika. Krajem 1960. godine preselio se u Zagreb.
Uslijed geopolitičkih prilika u poslijeratnoj Europi, ime Branka Miljkovića nije poznato široj publici zapadne Europe. Niš je u vrijeme Drugog svjetskog rata bio svjedok masovnih pogubljenja, što se odrazilo na mladom Miljkoviću i njegovoj poeziji koja je slijedila.
Njegov talent i lakoća s kojom se koristio i igrao riječima nisu prošli neprimijećeni. Mladi Miljković odbija članstvo i vezu s Partijom, što je rezultiralo neobjavljivanjem njegovog pjesništva. Međutim, njegov uspjeh kod mladih bio je razvidan te je pet njegovih pjesama objavljeno u poznatom časopisu Delo, čiji je glavni i odgovorni urednik u to vrijeme bio Oskar Davičo. Ubrzo potom slijedi njegova prva zbirka pjesama, iz 1956. godine, pod nazivom Uzalud je budim. Bila je uspješna kod publike kao i kod kritičara. Pjesma je postala klasik i jedna od najpoznatijih njegovih pjesama. Po Miljkoviću, jednog je dana posjetio svojega susjeda u Nišu i vidio na zidu sliku njegove umrle sestre. On se zaljubio u sliku s djevojkom, i u njezino ime napisao ovu pjesmu, za koju je kasnije govorio kako je trijumf pjesnika i života.
Često je viđan po kavanama u Beogradu, u kojem je Branko vodio boemski i bezbrižan život. Međutim uslijed stalnog konzumiranja alkohola, umio je pokazati i svoju agresivnu stranu kada je bio u pijanom stanju, zbog čega je stalno ulazio u tuče, koje je skoro uvijek gubio. Ovakvo ponašanje ga je često dovodilo u neprilike s režimom koji nije želio tolerirati takve ispade. Na sreću, imao je puno prijatelja, pisaca, koji su u to vrijeme bili veoma bliski režimu i koji su ga izbavljali iz raznih neprilika. Kao rezultat ovakvoga ponašanja i neprilika u koje bi upadao, uvijek bi govorio, kuneći se, kako više nikad neće pisati. Godine 1958. njegova druga zbirka pjesama objavljena je pod nazivom Smrću protiv Smrti. Godine 1958. Jean-Paul Sartre posjećuje Beograd kao gost Srpske akademije znanosti i umjetnosti. Miljković prima posebno priznanje od francuskoga filozofa i njih dvojica su se nakon posjeta ubrzo sprijateljili.
U jesen 1960. godine Branko se našao u okruženju članova Partije i neprijateljske atmosfere. Čak i njegove bliske kolege okrenuli su se protiv njega, što je on teško podnosio, te je donio odluku zauvijek napustiti Beograd i naći novi dom u Zagrebu, u kojem ga je čekao posao kulturnog urednika Radio Zagreba. Po odlasku šalje pismo novinama Dugi i odriče se nagrade koju je dobio. U Zagrebu, Branko je nastavio pisati, ali i piti. U posljednjoj noći njegovog života, viđen je kako je pio u društvu nekolicine djevojaka. Po iskazu svjedoka, bio je u dobru raspoloženju, čuli su ga kako je govorio da je završio s uobraženim urednicima, političkim ulizicima i Partijom, te kako je spremao objavljivanje nove zbirke pjesama. Ubrzo nakon polnoći, napustio je prijatelje za stolom, rekavši da se mora sastati s nekim. Sljedeći put kada je bio viđen, visio je na drvetu u parku.
U svojoj zbirci pjesama Izvor Nade, napisao je epitaf - ubi me prejaka reč. Zvuči gotovo proročki.
U noći između 12. i 13. veljače 1961. godine nađeno je tijelo srpskog pjesnika Branka Miljkovića obješeno o drvo u parku u središtu Zagreba, u kojem je živio duže vremena. U vrijeme smrti imao je 27 godina. Službeni nalazi govore da je bilo samoubojstvo.
Do danas, ne postoji konkretan zaključak o njegovoj smrti.
Djela
Zbirke pjesama:
- Uzalud je budim, 1957.
- Smrću protiv smrti, 1959., s Blažom Šćepanovićem
- Poreklo nade, 1960.
- Vatra i ništa, 1960.
- Krv koja svetli, 1961.
Posmrtno:
- Pesme, Prosveta, Beograd, 1965.
- Sabrana dela, 1-4, Gradina, Niš, 1972.[2]
Nagrade
- 1960.: Dobio je Oktobarsku nagradu grada Beograda, za zbirku pjesama Vatra i ništa.[2]
Spomen
- Spomen soba Branko Miljković. U Narodnom muzeju u Nišu čuva se cjelokupna ostavština pjesnika Branka Miljkovića. Formirana je i zaklada istoimene muzejske zbirke. Godine 1971. povodom desetogodišnjice pjesnikove smrti njegovi roditelji, Marija i Gligorije, i brat Dragiša, poklonili su Narodnom muzeju u Nišu sačuvanu ostavštinu: osobne predmete, odjeću, isprave, fotografije, rukopise, namještaj iz roditeljske kuće u Nišu i Beogradu, dopisivanje, osobnu knjižnicu s oko 400 knjiga i časopisa i bogatu hemeroteku s izrescima pjesnikovih objavljenih radova i drugih tekstova iz novina i časopisa.
- Jedna od najprestižnijih nagrada za najbolju knjigu pjesama nazvana je po njemu. Nagradu od 1971. godine dodjeljuje Skupština grada Niša. Iscrpni podatci o povijesti nagrade i dobitnicima nalaze se u časopisu Gradina, Nova serija broj 4/2004. Vidi tekst Vase Pavkovića Nad istorijom nagrade Branko Miljković.
Knjige kritika o Miljkoviću i njegovom životu
- Petar Džadžić, Branko Miljković ili neukrotiva reč, Beograd 1965.
- Kritičari o Branku Miljkoviću, zbornik radova (prir. Sava Penčić), Niš 1973.
- Branko Miljković u sećanju savremenika, zbornik (prir. Vidosav Petrović), Niš 1973.
- Vidosav Petrović, Pesnikov uzlet – Sećanja na Branka Miljkovića, Niš 1988.
- Miodrag Petrović, Pesnički svet Branka Miljkovića, Niš 1991.
- Poezija i poetika Branka Miljkovića, zbornik radova (ured. Novica Petković), Beograd 1996.
- Branko Miljković i savremena srpska poezija, zbornik radova (ured. Radivoje Mikić), Gadžin Han / Beograd 1997.
- Radivoje M. Petković, Branko Miljković – školski dani, Niš 1999.
- Radivoje Mikić, Orfejev dvojnik – o poeziji i poetici Branka Miljkovića, Beograd 2002.
- Radovan Popović, Princ pesnika, životopis Branka Miljkovića, Niš 2002.
- Kosta Dimitrijević, Ubijeni pesnik, roman o Branku Miljkoviću, Beograd 2002.
- Kosta Lozanić, Slike iz života Miljkovića, [Roman o Branku Miljkoviću u 77 slika], Obrenovac 2003.
- Poezija Branka Miljkovića – nova tumačenja, Zbornik (prir. Radivoje Mikić), Niš 2003.
- Gojko M. Tešić, Bio-bibliografija Branka Miljkovića i radova o njemu (1951.–1973.), I–II, Književna istorija (Beograd), VII/ 25 i 26, (1974.): 151–197, 343–396.
- Gradina, Nova serija broj 4/2004., tematski broj časopisa posvećen Branku Miljkoviću i Nagradi Branko Miljković
Doktorske disertacije o Branku Miljkoviću
- Ljubisav Stanojević (1927. - 2005.): Poezija i poetika Branka Miljkovića - orfejski iskaz i poetska sublimacija neizrecivog (1973.)
Filmovi o Branku Miljkoviću
- Vatra i ništa (Igrano-dokumentarni film, Niš, 1995., proizvodnja: PP Krug, uz materijalnu podršku Ministarstva kulture Republike Srbije i Skupštine grada Niša, režija: Marislav Radisavljević, direktor fotografije filma: Ivan Zdravković, snimatelj: Darko Ković, scenograf: Boris Čerškov, kostimograf: Jelka Ašanin, skladatelj: Blagoje Radojević, slikar dekora: Perica Donkov, glumci: Goran Milev, Slađana Vlajović)
Izvori
- ↑ Blaženko Strižić, Subašić je navodno Srbin, a Miljković i Đoković nisu Hrvati, hrsvijet.net, 8. srpnja 2018. (pristupljeno 10. srpnja 2018.)
- ↑ 2,0 2,1 Narodni muzej Niš: Odeljenje za proučavanje književne zaostavštine: Memorijalna zbirka Branko Miljković, narodnimuzejnis.rs, pristupljeno 3. rujna 2018. (srp.)