Ljudevit Josić

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 479557 od 13. travnja 2022. u 05:38 koju je unio Suradnik01 (razgovor | doprinosi) (Stvorena nova stranica sa sadržajem: »Fra '''Ljudevit Josić''' (Šurkovac, Ljubija, 23. rujna 1919.Tuzla, 10. travnja kršćanstvo u 1946.|19...«.)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Fra Ljudevit Josić (Šurkovac, Ljubija, 23. rujna 1919.Tuzla, 10. travnja 1946.), hrvatski rimokatolički svećenik i mučenik iz BiH, redovnik franjevac provincije Bosne Srebrene, žrtva jugokomunističkih progona.[1]

Životopis

Rodio se je u Šurkovcu od oca Jure i Majke Mande, rođ. Pavičić.[1] Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom.[2] U Sarajevu je studirao bogoslovlje na Franjevačkoj teologiji. 1943. godine zaredio se je za svećenika. Bio je kapelanom u Tuzli te poslije vikarom na samostanu na Petrićevcu kod Banje Luke.[1]

Poslije preuzimanja vlasti 1945. godine, odnosno "oslobođenja" kako su to jugokomunisti nazivali, jugokomunističke vlasti krenule su se sa čistkama nepodobnih,[3] a BiH osobito svih Hrvata i katolika. OZNA je brzo premrežila državu suradnicima, dragovoljnim ili pod ucjenom, koji su dojavljivali lokalnim središnjicama što je tko rekao, radio ili napravio nasjevši na provokaciju. Posebno je OZNA pratila ako je koji svećenik aktivan i da zbog njegova dobra rada narod odlazi u crkvu. OZNA je uskoro napravila pretres župnog stana u Tuzli. Kod fra Efrema Ćosića su pronašli hrvatsku zastavu, što je bio veliki krimen u Jugoslaviji. Oznaši su fra Efrema,[2], fra Ljudevita Josića i fra Luju Bralića zamotali u tu zastavu, mučili gaženjem i udaranjem lomeći im ruke i noge plešući na njima kozaračko kolo.[1]

Uhitile su njega i fra Efrema Ćosića premda su obojica bili nedužni. Zatvorile su ih u zatvor u Tuzli. Ondje su ih mučili.[3] Njegov subrat svećenik fra Vjekoslav Šunjić zabilježio je u knjizi Zlatni ključ da su ga u zatvoru mnogo duže slamali od ostalih. Cijelo vrijeme držali su ga u samici da ga slome i naposljetku slomili.[2] Prisiljavali su ih da priznati ono što nisu počinili, a što su istražitelji htjeli. Isljeđivala ih je zloglasna OZNA na čelu sa Teufikom Selimovićem.[1]

Zatim su u sudnicu odveli onako odjevene u redovničko odijelo. Vodeći ih kroz Tuzlu u sudnicu, muslimanke u feredžama su pljuvale po njima a rulja ih je zasipala kamenjem.[2] Uslijedio je namješteni sudski proces[3] na partizanskom vojnom sudu. Na organiziranom javnom suđenju izmislili su nekakvu križarsku organizaciju, pokupili još neke druge ljude i sve ih osudili.[2] Suđenje je održano u veljači 1946. godine. Sudski postupak vodio je Bajro Mešić.[1]

Nakon suđenja su ih strijeljali 19. travnja 1946. godine. Mjesto na kojem su strijeljani i mjesto na kojem su pokopani nije poznato ni danas.[3] Navodno su strijeljani na prostoru današnje Banje i da su ih potom ondje plitko zakopali samo da bi ih psi i ptice pojeli. Nisu htjeli predati tijela ni franjevcima niti rodbini, htjedući tako da ne mogu biti pokopani dostojanstveno.[1] Prema jednim drugim crkvenim izvorima (nekrolog samostana u Kreševu), Ćosića i Josića su skupa strijeljali ali ne na 19. nego na 10. travnja, na obljetnicu osnivanja NDH.[2]

Zbog vremenske podudarnosti, postoji moguća sveza s velikim suđenjem katoličkim svećenicima u Sarajevu jeseni i zime 1945., na kojem su jugokomunisti osudili su vlč. Ivana Čondrića, vlč. fra Franju Šlafhauzera i skupinu od 20-ak učenika i studenata, ljudi koji nisu prihvaćali komunizam i koji su ostali vjerni svojemu katoličkom uvjerenju i hrvatskom usmjerenju. Na tom suđenju Karlo Vidović osuđen je na kaznu smrti strijeljanjem, fra Ljudevit (Lujo) Bralić na 15 godina robije, Ivan Grgić na 8 godina robije, Dragica Križanović na 15 godina teške robije, Irena Huml na 10 godina teške robije i prisilnog rada, Zdenko Juriša na 8 godina, Ivanka Banfić na 5 godina i Anton Markulin na 10 godina. Obitelji su im ostale obilježene kao osramoćene, bez bez ikakvih prava premda im nikakva krivnja nije dokazana.[2][1]

Spada u skupinu 33 člana franjevačke provincije Bosne Srebrene koji su žrtve Drugog svjetskog rata i poraća: đaka, studenta i svećenika a kojima se ni danas ne zna gdje im je grob. [3]

Izvori, referencije i bilješke

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Vedran P. Komunistickizlocini.net Vedran P./komunistickizlocini.net U Tuzli partizani likvidirali svećenike, obavijali ih u hrvatsku zastavu i po njima igrali kozaračko kolo lomeći im ruke i noge. Izvor: fra Josip Zvonimir Bošnjaković, Istrpljena vremena, Zagreb, 2013. 29. veljače 2016. (pristupljeno 16. srpnja 2017.)
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Anto Baković: Fra Efrem Ćosić: mučenik za vjeru i dom. Iz knjige HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA, Zagreb 2007., str. 154-155. Garevac.net. 1. srpnja 2009. Pristupljeno 13. travnja 2022.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 3,4 Brankica Lukačević/KT: Sjećanje na mučki ubijenoga fra Efrema Ćosića. Katolički tjednik. 30. lipnja 2019. Pristupljeno 13. travnja 2022.

Vanjske poveznice