Portal:Hrvatska/Osnovna tablica/Izabrani članak/11 2016
Bogoslav Šulek (Bohuslav; Sobotište (Okrug Senica), Slovačka, 20. travnja 1816. - Zagreb, 30. studenoga 1895.), bio je hrvatski jezikoslovac, povjesničar, publicist i leksikograf slovačkoga podrijetla. Utemeljiteljem je hrvatskoga znanstvenog nazivlja.
Bogoslav Šulek rodio se je u Sobotištu (Slovačka), 1816. godine. Pučku školu pohađao u Sobotištu, evangelički licej u Požunu (Bratislava). Ne zaredivši se za pastora i ne mogavši poći na studij u Jenu, u studenome 1838. godine dolazi k bratu u Brod na Savi, uspostavlja vezu s Ljudevitom Gajem (1839.) i od jeseni iste godine u Zagrebu radi u tiskari Franje Župana.
U Gajevim izdanjima počinje surađivati 1841. godine. Godine 1844./1845. glavni je urednik ilegalnoga lista "Branislav" koji je tiskan u Beogradu. Od 1846. godine uređuje Gajeve "Novine Horvatske, Slavonske i Dalmatinske", od broja 113 1849. godine "Slavenski jug"a od 1850. godine "Jugoslavenske novine". U pedesetim godinama intenzivno djeluje kao pisac popularnih priručnika (na primjer Naputak za one, koji uče čitati, Početnica za djecu, Prirodopis za niže škole, Biljarstvo za višje gimnazije i ine). Istodobno radi na njemačko-hrvatskome rječniku. Pobijao je velikosrpska jezičnopolitička presizanja srpskoga jezikoslovca i folklorista Vuka Karadžića.
Godine 1856. u časopisu "Nevenu" izlazi ključni Šulekov članak "Srbi i Hrvati", na više od 30 stranica. Trijeznim se pristupom u kojemu je kombinirana povijest, književnost i filologija pobijaju velikosrpski stavovi koji atribuiraju svu štokavski napisanu književnost srpskomu jezičnomu korpusu. "Tko želi zaniekati egzistenciu jednomu narodu, taj treba da se dobro naoruža razlozima vodjenim iz naravi stvari i svjedočanstvima vjere dostojnih povjestnika". Primorski pisci nazivaju svoj jezik hrvatskim, tvrdi Šulek te citira desetak i više djela u kojima se spominje u naslovu hrvatsko ime. Naprotiv, ne može se naći knjiga pisana glagoljicom ili latinicom u kojoj bi pisac svoj jezik zvao srpskim, pače i knjige pisane hrvatskom ćirilicom (bosančicom) zovu svoj jezik hrvatskim ili slovinskim. Uostalom − kako bi ga hrvatski pisac i mogao nazvati srpskim, kada su u ono doba sve do najnovijega vremena Srbi pisali smjesom crkvenoga, ruskoga i srpskoga jezika, dok je štokavski jezik "sve do ovoga vieka samo kod Hrvata cvatio".