Branko Kovačević (Zadvarje pokraj Omiša , 30. studenog 1911. - Krapinske Toplice, 4. listopada 1988.), hrvatski slikar.[1]
U Splitu je učio slikanje kod Emanuela Vidovića, a u Beogradu je završio Umjetničku akademiju. Bio je nastavnik u Zagrebu, voditelj Umjetničke galerije u Dubrovniku i scenograf u Osijeku.[1]
U početku je bio pod utjecajem Vidovićeva slikarstva, no kasnije je prevladao plavi kolorit s intimističkim ugođajima i mediteranskim obilježjem, osobito u duborovačkim interijerima. Objavljivao je članke o književnosti i likovnoj umjetnosti.[1]
Životopis
Svjetski poznati likovni kritičar Lionelo Venturi prigodom jedne izložbe Branka Kovačevića rekao je da je ovaj slikar našao pravu mjeru između realizma i apstrakcije. Nije izgubio nužnu vezu s realnošću, a to je upravo najvažnija tendencija današnjice.[2]
Kovačević je rođen u Zadvarju u Dalmatinskoj zagori. Teško se probijao kroz život te je počeo slikati kao samouk. Tako je priredio i svoju prvu samostalnu izložbu u Splitu. U Splitu uči slikarstvo na umjetničkom odjelu Zanatske škole kod Peruzzija i Vidovića, a likovnu akademiju u Beogradu. 1939. godine vraća se u Split i slika Veliki interier u kojem se osjeća Vidovićev utjecaj. Do rata službovao je kao likovni pedagog u Novoj Gradiški te ga je to izvuklo iz konvencionalne vještine juga. Tada slika niz mrtvih priroda slavonskih pejsaža. Kovačevićeva djela s temom NOB-a nametnula su svoju ikonografiju, Ustanak u Dalmaciji iz 1947. slikan je načinom starih bataljista. Poslije toga slijedi povratak u intimizam, a u krajoliku primorskim temama. Intenzivna kromatika Branka Kovačevića potječe iz akademije Koste Strajnića koja je gajila kolorit, a tomu su pridonijeli fovisti i ekspresionisti Petar Dobrović i Petar Konjović.[2]
Promatra li se Branka Kovačevića u sklopu hratskih mikrotradicija, on predstavlja projekciju splitske škole na području Dubrovnika, gdje se i nastanio. 1952. godine dolazi do velikog obrata prema kubizmu, zapravo više prema geometrijskom rješavanju volumena. S tim je razdobljem Kovačević krenuo u svijet: Nürnberg, Amsterdam, Haag, Veneciju, New York. Bio je to pokušaj da se prebaci most između Dubrovnika i svijeta. To je vrijeme nastanka kubističkih gradova Dubrovnik iz 1975. ili Dubrovnik sa Srđa, Kostur Broda, Kostur jedrenjaka iz 1972. godine. Osjećajući pred sobom zid eklekticizma svoje kubističke faze, Kovačević se nastoji vratiti u sigurnost regionalnog intimizma kojim obuhvaća ciklus o ženama iz Dalmatinske zagore i kamenim pejsažima, te preko fovizma kasnog Braquea slike poput Interier s cvijećem ili Unutrašnjost atelijera s klavirom.[2]
Hrvatski likovni kritičar Josip Depolo napisao je monografiju o Branku Kovačeviću.[3]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Opća i nacionalna enciklopedija - Branko Kovačević
- ↑ 2,0 2,1 2,2 HRT - Na današnji dan, 4. listopada
- ↑ Ksenija Matanić-Živanović: Josip Depolo, Enciklopedija hrvatske umjetnosti, sv. 1, Zagreb, 1995., str. 182-183