Povijest engleskog jezika
 |
Ovaj članak ili odjeljak izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) Molimo vašu pomoć kod poboljšavanja ovog članka, uklanjanja netočnih prijevoda i konstrukcija. (pomoć) Ne uklanjajte sami ovaj predložak. Prepustite to administratorima.
|
Engleski jezik je zapadnonjemački jezik koji potječe od anglofrizijskog dijalekta koji je Britaniji donio sredinom 5. do 7. vijeka nove anglosaksonske migrante iz sadašnje sjeverozapadne Njemačke, južne Danske i Nizozemske. Anglosaksoni su se naselili na britanskim otocima od sredine 5. vijeka i došli su da dominiraju većim dijelom južne Velike Britanije. Njihov jezik, koji se danas naziva stari engleski, nastao je kao grupa anglofrizijskih dijalekata koja su, barem doseljenici, govorila u Engleskoj i južnoj i istočnoj Škotskoj u ranom srednjem vijeku, premještajući keltske jezike (i, možda, britanski Latinski) koji je prije bio dominantan. Stari engleski su odražavali različito podrijetlo anglosaksonskih kraljevstava uspostavljenih u različitim dijelovima Britanije. Kasno zapadni saksonski dijalekt s vremenom je postao dominantan. Značajan naknadni utjecaj na oblikovanje staroengleskog jezika imao je kontakt sa sjevernonjemačkim jezicima koje su govorili skandinavski vikinzi koji su osvajali i kolonizirali dijelove Britanije tijekom 8. i 9. vijeka, što je dovelo do mnogo leksičkog posuđivanja i gramatičkog pojednostavljenja. Anglijski dijalekti imali su veći utjecaj na srednji engleski jezik.
Proto-engleski
Engleski jezik ima svoje korijene u jezicima njemačkih naroda sjeverne Europe. Tijekom Rimskog carstva, veći dio germanskog naselja (Germanija) ostao je neovisan od Rima, iako su neki jugozapadni dijelovi bili unutar carstva. Neki su Nijemci služili u rimskoj vojsci, a trupe iz njemačkih plemena poput Tungrija, Batavija, Menapija i Frisija služili su u Britaniji (Britanija) pod rimskim zapovjedništvom. Njemačko naseljavanje i moć proširile su se tijekom migracijskog razdoblja, koje je doživjelo pad zapadnog Rimskog carstva. Njemačko naselje Britanije odvijalo se od 5. do 7. stoljeća, nakon završetka rimske vladavine otoka. Anglosaksonska kronika navodi da je oko 449. godine Vortigern, kralj Britanaca, pozvao "kutnog srodnika" (Angle koji su navodno predvodili germanska braća Hengist i Horsa) kako bi pomogli odbiti invaziju na Pictsu, u zamjenu za zemlje na jugoistoku zemlje. Britanija. To je dovelo do valova doseljenika koji su na kraju uspostavili sedam kraljevstava, poznata kao heptarhija. (Kronika, međutim, nije suvremeno djelo i ne može se smatrati točnim zapisom o takvim ranim događajima.) Bede[1], koji je svoju crkvenu povijest napisao u godini 731., piše o invaziji Anglama, Saksonima i Jutama, iako precizna priroda invazije i naseljavanja i doprinosi tih određenih skupina predmet su mnogih rasprava među povjesničarima.[2]
Stari engleski jezik
Naseljenici Njemačke na Britanskim otocima u početku su govorili raznim dijalektima, koji će se razviti u jezik koji se počeo nazivati anglosaksonskim, ili danas češćim staroengleskim.[3] Ona je istisnula takozvane autohtone britanske keltske (i latinske od bivših rimskih vladara) u dijelove područja Britanije koja su kasnije formirala Kraljevinu Englesku, dok su keltski jezici ostali u većem dijelu Škotske, Walesa i Cornwall-a, i mnogi Keltski-germanski nazivi mjesta opstaju, nagovještavajući rano miješanje jezika. Stari engleski jezik nastavio je iskazivati lokalne varijacije, čiji se ostaci nalaze u dijalektima modernog engleskog jezika. Četiri glavna narječja bila su mercianski, sjevernjački, kentiski i zapadni Saksonski; posljednji od njih stvorio je temelj za književni standard kasnijeg staroengleskog razdoblja, iako bi se dominantni oblici srednjeg i modernog engleskog razvijali uglavnom iz mercijskog.[4]
Danas većina izvornih govornika engleskog smatra stari engleski jezik nerazumljivim, iako otprilike polovica najčešćih riječi na modernom engleskom imaju staroengleske korijene. Gramatika starog engleskog bila je mnogo sklonija od modernog engleskog, u kombinaciji s slobodnijim redoslijedom riječi i gramatički je bila poprilično slična modernom njemačkom. Jezik je imao demonstrativne zamjenice (ekvivalentne ovom i onom), ali nije imao određeni članak the. Smatra se da se staroameričko razdoblje razvilo u srednjoamerički period neko vrijeme nakon normanskih osvajanja 1066. godine, kada je na jezik znatno utjecao jezik nove vladajuće klase, stari normanski.
Srednji engleski jezik
Srednji engleski je oblik engleskog jezika koji se govori otprilike od vremena Normanskih osvajanja 1066. godine do kraja 15. stoljeća.
Stoljećima nakon osvajanja, normanski kraljevi i visoki plemići u Engleskoj, a donekle i drugdje na Britanskim otocima, govorili su anglo-normanski, sorte staroga Normana, a potječu iz narječja sjevernog jezika. Trgovci i plemići nižeg ranga često su bili dvojezični na anglo-normanskom i engleskom jeziku, dok je engleski jezik i dalje bio jezik običnih ljudi. Na srednji engleski jezik utjecali su i anglo-normanski, a kasnije i anglofrancuski. Otvaranje prologa "Supruga kupaće bajke" iz Canterbury Talesa.
Sve do 14. stoljeća anglo-normanski, a potom i francuski jezik bili su jezik sudova i vlade. Čak i nakon pada Normana, standardni francuski jezik zadržao je status formalnog ili prestižnog jezika, a oko 10 000 francuskih (i normanskih) zajmova ušlo je na srednji engleski jezik, posebno izraze povezane sa vladom, crkvom, pravom, vojskom, modom i hranom.
Engleska književnost počela se ponovo pojavljivati nakon 1200. godine, kada je promjenjiva politička klima i pad Anglo-normana učinio to poštenim. Odredbe Oxforda, objavljene 1258. godine, bio je prvi dokument engleske vlade koji je objavljen na engleskom jeziku nakon Normanovog osvajanja. 1362. Edward III. postao je prvi kralj koji se parlamentu obratio na engleskom jeziku. Zakon o pozivanju na engleski jezik 1362. učinio je engleski jezik jedinim jezikom na kojem se mogao voditi sudski postupak, iako je službeni zapisnik ostao na latinskom jeziku. Do kraja stoljeća, čak je i kraljevski dvor prešao na engleski. Anglo-Norman je ostao u upotrebi u ograničenim krugovima nešto duže, ali je prestao biti živi jezik. Službeni dokumenti počeli su se redovito proizvoditi na engleskom tijekom 15. stoljeća. Geoffrey Chaucer, koji je živio u kasnom 14. stoljeću, najpoznatiji je pisac iz razdoblja srednjeg engleskog jezika, a The Canterbury Tales njegovo je najpoznatije djelo.
Engleski jezik se tijekom srednjeg engleskog jezika naglo promijenio, kako u vokabularu i izgovoru, tako i u gramatici. Dok je stari engleski jezik jezik s dobrim utjecajem (sintetički), upotreba gramatičkih završetaka u srednjem je engleskom (analitički) umanjena. Gramatičke razlike su izgubile što više imenica, a pridjevski završeci sravnjeni su s -e. Starija oznaka množine imenica -en (zadržana u nekoliko slučajeva, poput djece i volova) velikim je dijelom ustupila mjesto -s, a gramatički rod odbačen je. Definitivan članak þe pojavljuje se oko 1200. godine, kasnije se navodi kao prvi, koji se prvi put pojavljuje u Istočnoj i Sjevernoj Engleskoj kao zamjena za staroengleske se i seo, nominativne oblike „onog“.[5]
Na pravopis engleskog jezika utjecao je i normanski u ovom razdoblju, pri čemu su se zvukovi / θ / i / ð / pisali više nego sa starim engleskim slovima þ (trn) i ð (et), koja u normanskom nisu postojala. Ova pisma ostaju u suvremenoj islandskoj i ferojskoj abecedi, posuđena od starog engleskog putem starozapadne norveške.
Rani moderni engleski jezik
Engleski je doživio velike zvučne promjene tijekom 15. stoljeća, dok su njegove pravopisne konvencije uglavnom ostale konstantne. Moderni engleski jezik često se datira iz Velike samoglasne promjene koja se odvijala uglavnom tijekom 15. stoljeća. Jezik je dalje transformiran širenjem standardiziranog londonskog narječja u vladi i administraciji i standardizacijskim učinkom tiska, koji je također imao tendenciju reguliranja velikih slova. Kao rezultat toga, jezik je stekao samosvjesne izraze kao što su "naglasak" i "dijalekt". Kako većina ranih preša dolazi iz kontinentalne Europe, nekoliko izvornih engleskih slova poput þ i ð izumiru; već neko vrijeme piše se kao da. Do doba Williama Shakespearea (sredina 16. - početak 17. stoljeća), jezik je postao jasno prepoznatljiv kao moderni engleski. Godine 1604. objavljen je prvi rječnik engleskog jezika, Tablica abeceda.[6]
Moderni engleski jezik
Prvi autoritativni i cjeloviti engleski rječnik, Rječnik engleskog jezika, objavio je Samuel Johnson 1755. Rječnik je u velikoj mjeri standardizirao i pravopis engleskog jezika i upotrebu riječi. U međuvremenu, gramatički tekstovi Lowth, Murray, Priestly i drugih pokušali su još više propisati standardnu uporabu.
Rani moderni engleski i kasni moderni engleski jezik, koji se također naziva engleski jezik današnjice (PDE), bitno se razlikuju u rječniku. Kasno moderni engleski jezik ima mnogo više riječi koje proizlaze iz industrijske revolucije i tehnologija koje su stvorile potrebu za novim riječima, kao i međunarodnim razvojem jezika. Britansko carstvo je u svojoj visini pokrivalo četvrtinu kopnene površine Zemlje, a engleski je jezik prihvatio strane riječi iz mnogih zemalja. Britanski engleski i sjevernoamerički engleski jezik, dvije glavne sorte jezika, zajedno govori 400 milijuna ljudi. Ukupni broj govornika engleskog svijeta može premašiti milijardu. Engleski jezik će se gotovo sigurno nastaviti razvijati s vremenom. S razvojem računalnog i mrežnog okruženja (poput chat soba, izraza na društvenim mrežama i aplikacija) i prihvaćanjem engleskog jezika kao svjetske lingua franca kroz kulture, običaje i tradiciju, ne bi trebalo biti iznenađujuće daljnje skraćivanje riječi, izraze i / ili rečenice.[7]
Promjene samoglasnika u engleskom jeziku
| Stari engleski (900.) |
Srednji engleski (1400.) |
Rani moderni engleski (1600.) |
Moderni engleski | Moderni pravopis | Primjeri |
|---|---|---|---|---|---|
| ɑː | ɔː | oː | oʊ əʊ (UK) |
oa, oCe | oak, boat, whole, stone |
| æː, æːɑ | ɛː | eː | iː | ea | heal, beat, cheap |
| eː, eːo | eː | iː | ee, -e | feed, deep, me, be | |
| iː, yː | iː | əi or ɛi | aɪ | iCe | ride, time, mice |
| oː | oː | uː | uː | oo, -o | moon, food, do |
| uː | uː | əu or ɔu | aʊ | ou | mouse, out, loud |
| ɑ, æ, æɑ | a | æ | æ | a | man, sat, wax |
| aː | ɛː | eɪ | aCe | name, bake, raven | |
| e, eo | e | ɛ | ɛ | e | help, tell, seven |
| ɛː | eː | iː | ea, eCe | speak, meat, mete | |
| i, y | ɪ | ɪ | ɪ | i | written, sit, kiss |
| o | o | ɔ | ɒ ɑ (US) |
o | god, top, beyond |
| ɔː | oː | oʊ əʊ (UK) |
oa, oCe | foal, nose, over | |
| u | ʊ | ɤ | ʌ | u, o | buck, up, love, wonder |
| ʊ | ʊ | full, bull |
Vidi još
Izvori
- ↑ Oppenheimer, Stephen, 2006. The Origins of the British London, Robinson, pp. 364-374.
- ↑ Baugh, Albert and Cable, Thomas. 2002. The History of the English Language. Upper Saddle River, New Jersey: Prentice Hall. pp. 79-81.
- ↑ Shore, Thomas William (1906), Origin of the Anglo-Saxon Race - A Study of the Settlement of England and the Tribal Origin of the Old English People (1st ed.), London, str. 3, 393
- ↑ Crystal, David. 2004. The Stories of English. London: Penguin. pp. 24-26.
- ↑ Millward, C. M. (1989). A Biography of the English Language. Harcourt Brace Jovanovich. str. 147
- ↑ Algeo, John. 2010. The Origins and Development of the English Language. Boston, MA: Wadsworth. pp. 140-141.
- ↑ Algeo, John. 2010. The Origins and Development of the English Language. Boston, MA: Wadsworth. pp. 182-187.