Bečka ilustrirana kronika

Bečka ilustrirana kronika (lat. Chronicon Pictum Vindobonense, Chronicum Pictum, Chronica de Gestis Hungarorum; mađ. Képes krónika, njem. Wiener Bilderchronik), srednjovjekovna ilustrirana kronika nastala sredinom 14. stoljeća na prostoru Kraljevine Ugarske. Kronika je bogato ilustrirana slikama prije 1360. godine, koje predstavljaju uvid u mađarski srednjovjekovni život, kulturnu povijest, modu, povijesne tradicije i legende.

Puno ime kronike je "Ilustrirana kronika, kronika o djelima Mađara Marka de Kalta" (Chronicon pictum, Marci de Kalt, Chronica de gestis Hungarorum).

Povijest kronike

Kroniku je napisao mađarski kroničar Márk Kálti (Marci de Kalt) nešto malo nakon 1358. godine, a zadnje ilustracije nacrtane su između 1370. i 1373. godine. Izrađena je kao poklon ugarskog kralja Ludovika I. (1342. – 1382.) francuskom kralju Karlu V. (1364. – 1380.), povodom zaruka Ludovikove kćeri Katarine za Karlova sina, Luja. U kronici se opisuje mađarska povijest od hunskog vladara Atile, kojeg se predstavlja kao praoca Mađara, do 14. stoljeća.

Godine 1456., kronika je predana Đorđu Brankoviću (1486. – 1496.), naslovnom srpskom despotu, gdje je kopirana, nakon čega je izgubljena. Ponovno je pronađena u Beču, u 19. stoljeću, zbog čega je nazvana "Bečkom ilustriranom kronikom". Danas se čuva u "Nacionalnoj knjižnici Széchényi" (mađ. Országos Széchényi Könyvtár) u Budimpešti.^[1]

Izvori za hrvatsku povijest u Kronici

Bečka ilustrirana kronika je, između ostalog, i izvor informacija za hrvatsku povijest ranog srednjeg vijeka. Kronika pripovijeda o sukobu ugarskih kraljevića Gejze i Ladislava, sinova kralja Bele I. (1061. – 1063.) sa Salomonom, sinom kralja Andrije I., oko prava nasljedstva ugarskog prijestolja. Spor je bio razriješen 1064. godine, kada je Salomon (1063. – 1074.) bio okrunjen za ugarskog kralja u Pečuhu, prilikom čega su kraljevići Gejza i Ladislav dobili jednu trećinu kraljevstva na upravu. Istom prilikom, dogovoreno je da će dati Jelenu (Ilona), sestru kraljevića Gejze i Ladislava, za ženu hrvatskom banu Zvonimiru († 1089.) i da će mu potvrditi ustupljeni dio Slavonije, koji je nekoć ugarski kralj Stjepan I. (1000. – 1038.) dao kćerki hrvatskog kralja Krešimira III. (1000. – 1030.), kao zaručnici njegova sina Emerika. Dalje se navodi da se Zvonimir, "osiljen ovim rodbinstvom" "dokopao kraljevstva Hrvatske, a Ladislav i Gejza krune ugarske".^[2]

Kronika dalje navodi kako je kralj Dalmacije Zolomer poslao poslanike ugarskom kralju Salomonu i vojvodi Gejzi, koji je bio njegov šurjak te ih je zamolio da mu pomognu u sukobu protiv Karantanaca, koji su zauzeli Dalmatinsku marku. Mađarska je vojska pomogla kralju Zvonimiru da povrati vlast nad osvojenim dijelovima Hrvatske, zbog čega ih je hrvatski kralj nagradio s bogatim darovima.^[3]

U drugom dijelu, opisuje se kako je ugarski kralj Ladislav I. "podložio svojoj državi vječnim pravom Dalmaciju i Hrvatsku". Objašnjava se da je umro kralj Zolomer, ne ostavivši nasljednika, a njegova supruga, sestra kralja Ladislava, "gonjena mnogim nepravdama", zamolila je svoga brata da joj se pomogne osvetit za nanesenu nepravdu i vrati joj "čitavu Dalmaciju i Hrvatsku". Autor kronike tvrdi da je kralj to učinio i "po spomenutoj kraljici podložio (zemlju) svojoj vlasti. Na kraju odlomka navodi se apolegetski dio, u kojem autor objašnjava kako ugarski kralj nije osvojio Dalmaciju i Hrvatsku "iz pohlepe, nego zato, jer mu je pripadala baština po kraljevskom pravu. Jer mu kralj Zolomer bijaše rođak u prvom koljenu, a baštinika nije imao."^[4]