Toggle menu
310,1 tis.
44
18
525,6 tis.
Hrvatska internetska enciklopedija
Toggle preferences menu
Toggle personal menu
Niste prijavljeni
Your IP address will be publicly visible if you make any edits.

Vasilij Grossman

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 364449 od 6. prosinac 2021. u 07:15 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)

Vasilij Semjonovič Grossman (Berdičev, 1905. - Moskva, 1964.), ruski književnik židovskih korijena. Poznat kao novelist i romanopisac.[1]

Životopis

Rodio se 1905. godine. Završio je kemijski fakultet. 1934. godine objavio je novelu o životu rudara Glyukauf i priču o građanskom ratu U gradu Berdičevu. Već prvim djelima postigao je uspjeh. Pohvale su stigle i od velikana Maksima Gorkog. Zbog toga je odlučio postati profesionalni pisac. U Drugome svjetskom ratu ratova na bjeloruskom i ukrajinskom bojištu. Tijekom rata je napisao novelu Besmrtni narod (1942.). Sudionik bitke za Staljingrad zbog čega je dobio Orden crvene zvijezde. Napisao je knjigu o holokaustu Treblinski pakao i tom je knjigom postigao najveći uspjeh. 1952. godine objavio je epski roman Za pravu stvar koji je napisan je u tradiciji Lava Tolstoja i govori o Staljingradskoj bitci. Pretrpio je velike kritike pa je morao preurediti roman. Od 1950-ih je godina pisao roman Život i sudbina. Konfisciran je 1961. godine. S time romanom konfisciran je i novela Sve teče, čiju je novu inačicu napisao i završio 1963. godine. Grossman je umro 1964. godine. Jedna kopija Života i sudbine sačuvana je i došla do Zapada. Sve teče je u inozemstvu objavljena 1970., a u Sovjetskom Savezu 1989. godine. Godinu prije sovjetskog izdanja Sve teče izašlo je sovjetsko izdanje Života i sudbine. [1] Novelu Sve teče i Život i sudbinu na hrvatski jezik preveo je hrvatski prevoditelj Fikret Cacan.[2]

Izvori

  1. 1,0 1,1 Fraktura Vasilij Grossman (pristupljeno 13. veljače 2020.)
  2. HRT V.M./Hina: Umro pjesnik i prevoditelj Fikret Cacan, 12. veljače 2020. (pristupljeno 13. veljače 2020.)