LNG-terminal
LNG-terminal (eng. Liquified Natural Gas) je pogon za proizvodnju, pohranu i distribuciju ukapljenog zemnog plina.
Zemni plin se hladi na temperaturi ispod -161,5 °C, ispod njegovog vrelišta, kada prijelazi u tekućinu, pa ga se transportira brodovljem - metanizerima (brodovima-hladnjačama) do prijamnih LNG-terminala, gdje ga se pohranjuje te ponovno pretvara u plinovito stanje.
Ukapljeni zemni plin se koristi radi transporta na veće udaljenosti, najčešće preko oceana i mora, gdje nije praktično graditi plinovode. Najveća mana LNG terminala je njihova visoka cijena i zbog toga ga slabije razvijene države izbjegavaju.
Dva su osnovna tipa LNG Terminala: terminali za ukapljivanje koji služe za izvoz i terminali za transformaciju iz kapljevitog u plinovito stanje koji služe za pohranu i distribuciju plina potrošačima. FSRU(eng. Floating Storage and Regasification Unit) je vrsta LNG terminala, tzv. plutajući terminal, koji se sastoji od posebnog broda usidrenog kraj luke u kojem se prirodni plin ukapljuje i ponovno pretvara u plinovito stanje. Danas takve terminale možemo naći u Brazilu, UAE, Italiji, Indoneziji, dok se u Kini i Litvi još izgrađuju.
LNG Terminal u Hrvatskoj
Adria LNG je međunarodni energetski konzorcij koji je okupljen 2006. godine s ciljem izgradnje LNG Terminala u Omišlju na otoku Krku. Projekt je prvi put razmotren 1995. kada su razrađena prva istraživanja. Studija izvedivosti projekta je dovršena 2008., a lokacijska dozvola je iznesena 2010. nakon što je provedena procjena utjecaja na okoliš. U pitanju je terminal za pohranu i transformaciju plina u plinovito stanje te daljnju distribuciju.
Terminal bi Hrvatsku opskrbljivao dodatnim izvorima prirodnog plina koji trenutno pokriva 48% zemljine potrebe za energijom. Terminal bi također distribuirao plin okolnim tržištima koja uključuju Italiju, Austriju, Sloveniju i Mađarsku pošto su Hrvatske potrebe za plinom znatno manje od predviđenog kapaciteta terminala. U ovu svrhu, novi plinovod je izgrađen između Hrvatske i Mađarske.
Terminal bi imao početni kapacitet od 10 milijardi metara kubičnih godišnje. Investicija se procjenjuje u vrijednosti od 800 milijuna €. Projekt je pokrenut od strane Adria LNG konzorcija čiji su dioničari:
- E.ON Ruhrgas - 39.17%
- Total S.A. - 27.35%
- OMV - 32.48%
- Geoplin - 1%
Konzorcij predviđa 25% udjela za hrvatske kompanije koje bi trebale uključivati naftnu kompaniju INA-u(14%), elektroenergetsku kompaniju HEP i operator plinovoda Plinacro (zajedno 11%).
Potrošnja ukapljenog plina
Francuska i UK su 1964. bili prvi kupci ove vrste goriva, i bili su svjedoci novog energetskog razdoblja. Budući da većina postrojenja za ukapljivanje prirodnog plina nije na područjima na kojima se isplati graditi plinovode, velika sredstva moraju se ulagati u prijevoz LNG-a. Ovo je i glavni razlog zašto su se LNG postrojenja sporo razvijala u drugoj polovici 20. stoljeća. Postrojenje za proizvodnju LNG-a stoji oko 1÷3 milijarde USD, terminali za utovar 0.5÷1 milijardu USD, a vozila za prijevoz 0.2÷0.3 milijarde USD. Uspoređujući ove cijene s cijenama nafte, LNG tržište je malo, ali zrelo.
Komercijalni razvoj LNG-a se još zove i lanac vrijednosti, što znači da LNG kupci potpisuju ugovore na 20÷25 godina s dobavljačima, po strogo određenim uvjetima. Tek kada se zadovolje svi uvjeti, i kupci dobiju potvrdu za sklapanje posla, može se početi s trgovinom. Zbog ovoga, prema LNG-u se odnosilo kao prema igri bogatih, gdje se mogu uključiti samo igrači s jakom financijskom i političkom pozadinom. Velike međunarodne nafte tvrtke kao BP, Exxonmobil, Royal Dutch Shell, i neke nacionalne (npr. Pertamina i Petronas) su bili aktivni igrači. Japan, Južna Koreja i Tajvan su uvezli velike količine LNG-a zbog nedostatka vlastitih energenata. Japan je 2002.godine uvezao 54 milijuna tona LNG-a (48% svjetske trgovina LNG-a te godine). Također, iste godine, Južna Koreja je uvezla 17.7 milijuna, a Tajvan 5.33 milijuna tona LNG-a. Ove tri države su činile oko 70% svjetske trgovina LNG-a te godine.
Zadnjih godina, više igrača se uključilo, kako u uvozu, tako i izvozu, nove tehnologije se usvajaju, cijene postrojenja, terminala i vozila padaju, a LNG postaje konkurentniji drugim energentima. Uobičajena cijena LNG plovila kapaciteta 125 000 m³, izgrađenog u europskim ili japanskim brodogradilištima iznosi 250 milijuna USD. Kada su se korejska i kineska brodogradilišta uključila u igru, cijene su pale za 60%. Proizvodnja po toni LNG-a od 1970-tih do 1990-tih pala je za oko 35%. Zbog straha od energetske nestašice, terminali se planiraju graditi u SAD-u. Mnogi američki političari i građani ovome se protive iz sigurnosnih razloga.
Tablica 1. Trgovina LNG-om 2013. godine (International Gas Union World LNG Report - 2014 Edition)[1]
| Zemlja | Izvoz(109 m3) | Zemlja | Uvoz(109 m3) | |
|---|---|---|---|---|
| Katar | 104.22 | Japan | 118.53 | |
| Malezija | 33.345 | Južna Koreja | 55.215 | |
| Australija | 29.97 | Kina | 25.11 | |
| Indonezija | 22.95 | Indija | 17.415 | |
| Nigerija | 22.815 | Tajvan | 17.28 | |
| Trinidad i Tobago | 19.71 | Španjolska | 12.69 | |
| Alžir | 14.715 | UK | 9.18 | |
| Rusija | 14.68 | Meksiko | 8.1 | |
| Oman | 11.61 | Francuska | 7.83 | |
| Jemen | 9.72 | Argentina | 6.615 | |
| Brunej | 9.45 | Brazil | 5.94 | |
| UAE | 7.29 | Turska | 5.67 | |
| Peru | 5.805 | Italija | 5.67 | |
| Ekvatorska Gvineja | 5.265 | Čile | 3.915 | |
| Norveška | 4.05 | SAD | 2.43 |
Izvori
https://www.elengy.com/en/lng/what-is-an-lng-terminal.html
http://powerlab.fsb.hr/enerpedia/index.php?title=PRIMARNA_ENERGIJA http://www.poslovni.hr/sponzorirani/hrvatski-lng-terminal-uspjesan-predvodnik-u-povlacenju-bespovratnih-sredstava-eu-fondova-318074