Ivo Baljkas
| Ivo Baljkas | |
| Pseudonim(i) | Žak |
|---|---|
| Rođenje | Šibenik, 28. svibnja 1892. |
| Smrt | Zagreb, 17. ožujka 1977. |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Zanimanje | novinar, političar |
| Portal o životopisima | |
Ivo Baljkas (Šibenik, 28. svibnja 1892. - Zagreb, 17. ožujka 1977.), hrvatski novinar i političar.
Životopis
Počeci
Osnovnu školu polazio je u Šibeniku. Školovanje prekida 1906.. Zapošljava ga u svojoj odvjetničkoj pisarni pravaški prvak Ivan Krstelj [1].
Novinarski rad
Kao već formiran socijaldemokrat, od 1912. radi u šibenskome Crvenom barjaku. Crveni vijak pokrenuo je 1919. s K. Brajerom i V. Matačićem[1]. U svibnju te godine počinje raditi kao odgovorni urednik splitskog Oslobođenja[2], koje je uređivao do kraja 1920., kada je protjeran iz Splita u Šibenik. Šibenske novine Fabrika i njiva uređivao je od 1923. U proljeće 1925. godine imenovan je urednikom zagrebačke Radničke borbe, koja tada izlazi kao organ legalne Nezavisne radničke partije Jugoslavije (NRPJ)[1]. U splitskoj Jadranskoj pošti radio je 1927.-1928. Te je godine 1. ožujka pokrenuo Radnički odjek, koji je zabranjen 15. rujna te godine[1]. Za i poslije drugoga svjetskog rata bio je urednik u splitskoj Slobodnoj Dalmaciji[3], zamjenik glavnog urednika u zagrebačkom Vjesniku[2], urednik u zagrebačkome Narodnom listu, a od 1953. do umirovljenja 1956. kao lektor i redaktor u Vjesniku u srijedu[1], gdje je nastavio više godina honorarno raditi isti posao[2]. Tu je znatno utjecao na kulturu novinskog pisma u Hrvatskoj (dugo se spominjala Baljkasova škola, njezin važan izdanak je na primjer Marko Grčić).
Politički rad
Baljkas je prije prvoga svjetskog rata bio aktivist Socijaldemokratske stranke Dalmacije. Zato ga je Austro-Ugarska kao socijalista internirala 1914.-1917., a zatim mobilizirala u vojsku. Po završetku rata odselio se u Split, gdje je organizirao uključivanje Socijaldemokratske stranke Dalmacije u Socijalističku radničku partiju Jugoslavije (komunista). Na II kongresu KPJ u Vukovaru 1920. izabran je kao delegat Dalmacije u Centralno partijsko vijeće. Jugoslavenske vlasti protjerale su ga ubrzo nakon toga iz Splita u Šibenik, a talijanske talijanske vlasti internirale su ga na Žirju, gdje je zadržan do ljeta 1921“[1].
Baljkas je dvadesetih godina, zajedno s Ivanom Marićem i Vickom Jelaskom bio javno najistaknutiji komunist u Dalmaciji. Pripadali su lijevoj frakciji, kako je nazvana tridesetih godina. Baljkas je bio pobornik legalizacije i izborne suradnje s antirežimskim građanskim strankama.
Za političkog sekretara Pokrajinskog sekretarijata KPJ za Dalmaciju izabran je 1922. Sredinom siječnja 1923. prisustvuje osnivačkom sastanku legalne NRPJ u Beogradu, gdje je izabran u Centralno partijsko vijeće te se vraća u Dalmaciju potičući osnivanje organizacija i vijeća NRPJ. Bio je nositelj izborne liste NRPJ splitskog kotara na izborima za Narodnu skupštinu. Sljedeće godine izabran je u Zemaljsko vijeće NRPJ, a 1925. postaje njezin sekretar za zagrebačku oblast. Na III kongresu KPJ u Beču 1926. bio je delegat te je opet izabran za člana CK KPJ. Partijski je kažnjen 1927. zbog suradnje s građanskim strankama. [1]. Nakon Marićeva pisma u ime dalmatinskih komunista Komunističkoj internacionali 1928., u kojemu je optužio Milana Gorkića (Josipa Čižinskoga) za podršku Trockome, vodstvo KPJ u Splitu je raspušteno, a Marić, Jelaska i Baljkas bili su suspendirani [4]. Nedugo zatim sva trojica su bili uhićeni te ih je policija premlatila.
Nakon uspostavljanja šestosiječanjske diktature emigrirao je 1929. u Argentinu, odakle se vratio u ožujku 1936., kada je kratko boravio u Parizu[1].
Vratio se zatim u Split i ponovo uključen u Pokrajinski komitet KPJ za Dalmaciju. Baljkas je, zajedno s Marićem i Jelaskom, ušao 1936. u sukob s organizacionim sekretarom KPJ Josipom Brozom[2], suprotstavljajući se novoj „antifrakcijskoj“ liniji. Broz ih je smijenio, imenovavši novi Pokrajinski komitet kojemu je na čelo postavio radnika Vicka Krstulovića. Baljkasa je, zajedno s Marićem i Jelaskom, Centralni komitet KPJ na sjednici sredinom ožujka 1939. isključio iz KPJ, uz prethodnu suglasnost Komunističke internacionale.[1].
Od 1941. do kapitulacije Italije u rujnu 1943. bio je interniran u Arianu Irpinu (južno od Napulja). Vrativši se u Dalmaciju pridružio se Narodnooslobodilačkom pokretu[1].
Djela
- O oblasnom proračunu splitske oblasti za g. 1927. Zagreb 1927.
- Agenti buržoazije u radničkim ustanovama. Split 1928.
Literatura
- Ivan Jelić: Komunistička partija Hrvatske 1937–1941. Zagreb: IHRPH 1972.
- G. L.: Ivo Baljkas (1892–1982). Šibenski list, 21(1982) 984, str. 3.
- Mladen Švab i Tonči Šitin: Baljkas, Ivo, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb: JLZ (http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=1203)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 Mladen Švab i Tonči Šitin: Baljkas, Ivo, Hrvatski biografski leksikon
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 Petar Požar, Leksikon povijesti novinarstva i publicistike, Split: PP, 2001, str. 47
- ↑ Vojko Mirković, „Učili ribare solit srdele“, Slobodna Dalmacija 12.6.2003.; Vojko Mirković, „Urednici – potrošna roba“, Slobodna Dalmacija 14.6.2003.
- ↑ Milomir Marić: Deca komunizma, Beograd: NIRO Mladost, 1987. (str. 109-110)