Radočaj

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 221710 od 13. listopada 2021. u 21:55 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
Radočaj
Radočaj na karti Hrvatska
Radočaj
Radočaj
Radočaj na zemljovidu Hrvatske
Država Flag of Croatia.svg Hrvatska
Županija Primorsko-goranska županija
Općina/Grad Vrbovsko
Zemljopisne koordinate 45°29′10″N 15°03′10″E / 45.486072°N 15.0528°E / 45.486072; 15.0528
Radočaj na karti Primorsko-goranska županija
Radočaj
Radočaj
Radočaj na zemljovidu Primorsko-goranske županije

Radočaj je pogranično naselje u Hrvatskoj u sastavu Grada Vrbovskog. Nalazi se u Primorsko-goranskoj županiji.

Zemljopis

Nalaze se južno od obale rijeke Kupe, koja na tom mjestu čini luk, pa se Radočaj nalazi na korijenu poluotoka koji se pruža prema sjeveru.

U Hrvatskoj se jugozapadno nalazi Razdrto, sjeveroistočno su Štefanci, istočno su Blaževci, jugoistočno je Zapeć, Plemenitaš i Zaumol, sjeverozapadno su Kavrani.

Preko Kupe je Slovenija. Sjeverozapadno u Sloveniji su Laze pri Predgradu i Hreljin, sjeverno su Dol i Predgrad, sjeveroistočno su Paka pri Predgradu, Prelesje, Kovača Vas, Deskova Vas, Močile i Stari Trg ob Kolpi, istočno su Sodevci i Dečinska stena, jugoistočno su Dečina i Gorenji Radenci.

Stanovništvo

Izvori

Prezime Radočaj

Prezime Radočaj nastalo je od imena „Radoč“ koje je potvrđeno u spisima već u 11. stoljeću u Dubrovniku i Splitu, kao i u Českoj i Poljskoj, i to složenicom «rado - čajati» što znači: čekati, odmarati se. Radočaj je praočev osobni nadimak, koji opisuje podrugljivo njegove duhovne značajke – rado se odmara ( lijen, ne voli raditi). (izvor: Stari rodovi Ogulinsko-modruške udoline, Hrvoje Salopek, Centar za kulturu Ogulin, 2000.).

Osim prezimena Radočaj, u Republici Hrvatskoj postoje i tri mjesta (naselja, sela):

1. Radočaj – Brodski, Delnice (poštanski broj: 51301) u Primorsko-goranskoj županiji, općini Brod na Kupi, točnije, između Delnica i Skrada, na područje Zelenog vira, zaštićenog rezervata prirodnih vrijednosti i ljepota. Broji 49 prijavljena žitelja. Udaljenost mjesta od Delnica iznosi 13 kilometara, odnosno po prilici 21 minutu vožnje automobilom.

2. Radočaj – Vrbovsko, (poštanski broj: 51328) je također smješteno u Primorsko-goranskoj županiji, općini Vrbovsko ali, ali malo sjevernije, odnosno na samoj granici Lijepe naše i u njemu više nitko nije prijavljen da živi, prema zadnjem popisu stanovnika. Ovo je naselje udaljeno od prethodnog „Radočaj – Brodski“ svega 46 kilometara, odnosno po prilici 1 sat vožnje automobilom.

3. Radočaji – Generalski Stol (poštanski broj: 47262), selo je smješteno u Karlovačkoj županiji, općini Generalski Stol, na 45°6'34" sjeverne zemljopisne širine i 15°38'24" istočne geografske dužine i broji 94 prijavljenih žitelja. Nadmorska visina na kojoj se nalazi je 287 metara od razine mora. Udaljenost ovog sela od Zagreba iznosi 52 kilometara, a od Splita 117 kilometara. Udaljenost od „Radočaja – Vrbovsko“ iznosi 36 kilometara, odnosno 1 sat vožnje, a od „Radočaja – Brodski“, 55 kilometara, odnosno 1 sat vožnje. Iz priloženog je vidljivo da duljina trajanja vožnje u ovom slučaju ne ovisi samo o kilometrima, već i o kvaliteti, tj. prohodnosti prometnice.


Isto tako, postoji puno toponima Radoč. U srednjem vijeku zabilježeno je i prezime Radoča. U Mađarskoj Radocsay (čita se: radočai), tu je Radocsa kao toponim za srednjovjekovno selo u Mađarskoj. Ima primjera toponima i u slavenskim zemljama nevezanih uz značenje mađarskog nastavka „y“, npr. grad Maglaj u Bosni spomenut 1408. godine. Maglaj, mjesto gdje je često magla, dakle, Radočaj-selo Radoča. Zatim, Radocsa, selo u Poljskoj blizu Krakova. Radocza, brdo u Transilvaniji…No, Hrvatski Radočaji, nemaju veze sa njima. Još jedna potvrda za takav oblik tvorbe imena mjesta, uz Radočaj je da u Hrvatskoj postoji i selo Tihočaj, a ime Tihoč je zabilježeno u Splitu 1351. godine.

Rod:Radočaji su velika Hrvatska rodovska zajednica nastala u 16. stoljeću na području Modruške županije. Dakle, Hrvati iz okolice su Ogulina.

Prvi se put spominje u urbaru grada Bosiljeva iz 1650. više kmetova Radočaja, u selu Lešće. Tu su Radočaji razvili svoje matično rodovsko naselje – selo Radočaji, smješteno na rijeci dobri, istočno od Bosiljeva.

U 17. stoljeću jedna rodovska grana Radočaja seli u Ogulin, gdje ulazi u vojnu službu Ogulinske kapetanije. Tu se prvi put spominje u matičnoj knjizi krštenih ogulinske župe 1724. izvjesna Ana R. kao krsna kuma. Poslije, početkom 18. stoljeću, jedna skupina ogulinskih Radočaja seli u Donje Zagorje. Nakon oslobođenja Hrvatske od Turaka u 18. stoljeću i Radočaji sudjeluju u naseljavanju novooslobođenih krajeva. U Ogulinsko-modruškoj udolini Radočaji su razvili dva rodovska naselja: u Donjem Zagorju i u ogulinskom naselju Podvrh.

Obiteljski nadimci-

- Donje Zagorje: Jarčevi, Šuronjini;

- Ogulin-Podvrh: Mezrica

Mjesto Radočaj Brodski, Delnice broji desetak kućica, koje su uglavnom u funkciji vikendica. Nema trgovina ni kafića, jedino Dom za psihički bolesne osobe Turnić, podružnica Radočaj. Mjesto je smješteno nadomak Skrada, uz samo izletište zaštićenog krajolika Zeleni vir, park-rezervat prirodnih vrijednosti i ljepota.

Povijest općine Generalski Stol i sela RadočajiOvo područje je bilo naseljeno još u željeznom dobu i to Japodima, čija se kultura tumula razvijala od VIII. do II. stoljeća prije Krista. To znamo po tome jer je u Dugoj Gori otkriveno nalazište tumula. U I. stoljeću prije Krista ovaj kraj osvajaju Rimljani i Japodi ulaze u sklop rimske provincije Ilirik. U centru Generalskog Stola nalaze se rimski ostaci - stepenice i dva kamena stupa (donji dijelovi), te sunčani sat. Rimljani su za vrijeme svoje vladavine sagradili važnu cestu koja je povezivala Senj i Sisak. Pretpostavlja se da su kršćanstvo na ovim prostorima implementirali rimski robovi koji su se slijedeći svoje gospodare zadržavali oko toplih izvora, konkretno danas poznatih toplica u Lešću. Tragovi rimskih starina su pronađeni na Čatrnji kod Lešća. Mjesto se zove Gradišće, a po predaji tu je stajao grad Levund koji je uz modruški grad zvan Širan bio najveći u kraju među Kupom i Kapelom. U Gradišću je pronađen starinski novac, komadi obrađenog željeza, ruče (ručke) kotlova i drugih posuda, cigle i drugi predmeti. Rimski novac je pronađen na više mjesta kod Lešća i sela Radočaji. U Radočajima je pronađen i oveći zlatni prsten s emajlom.

Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva 476. rimska naselja su spaljena i opustošena. U ranom srednjem vijeku ovi prostori su na udaru mnogih osvajača, Gota, Langobarda i Huna. Doseljenjem Slavena i Avara oko 600. godine počinje povijest hrvatskog naroda na ovim prostorima. U vrijeme nastanka prvih država ovo područje se nalazi na razmeđu između Dalmatinske i Panonske Hrvatske, podno Gvozda - planinskog lanca Velike i Male Kapele koji je dijelio ove dvije države.

U XI. stoljeću (1094.) osnovana je Zagrebačka biskupija kojoj je pripadao Generalski Stol. Na početku sela Katići, tzv. "crikvišće", bio je grad Janjić koji spominje i Radoslav Lopašić u svojoj knjizi "Urbar grada Bosiljeva". U srednjem vijeku je tu bila crkva, o čemu svjedoče obrađeni kameni i pronađeni kalež (to su jedini ostaci jer su crkvu srušili Turci oko 1683. godine). Ne tako davno još se moglo primjetiti ruševine crkve.

Stariji naziv za područje koje obuhvaća Generalski Stol je Lipovac i pod tim se nazivom spominje još u srednjem vijeku, o čemu svjedoči karta iz XV. stoljeća. O tome svjedoči R. Lopašić u svojoj knjizi ("Urbar grada Bosiljeva"): "Sam pak Generalski Stol (Lipovac) bio je u obsegu gospodštine Skradske, te je pripadao ujedno sa župnimi mjesti Lešćem (Tolići) i Lipom Zagrebačkoj biskupiji i županiji." Sela koja obuhvaća današnja župa Lešće na Dobri, a i nešto šire, u "Bosiljevačkom urbaru" (iz 1650. godine) nazivaju se Ilišnjaci. Naziv dolazi od riječi iliš ili jeliš, a to je jedna vrsta feudalnog davanja koju su kmetovi sa tog područja morali davati svom gospodaru. Moguće je da otuda dolazi i sam naziv Lešće (Mijo Jambrešić, a prema R. Lopašiću).

Ovaj naš lijepi kraj je kroz povijest puno puta bio područje ratnih sukoba pa se u više navrata mijenjala teritorijalna podjela i pripadnost. 1408. prvi puta prodiru Turci i pustoše sve do Metlike, a nakon 1463. (pada Bosne) napadi su pojačani da bi se početkom XVI. stoljeća pretvorili u sustavnu pljačku. Ovo područje je najjače stradalo jer se nalazilo na važnom pravcu prema ostatku Europe. Krajem XVI. stoljeća osnovana je Hrvatska krajina u svrhu obrane, sa sjedištem u Karlovcu (Karlovački generalat).

Do turskih provala granice Bosiljevačkog vlastelinstva, kojem je pripadalo i Lešće, bile su ujedno međa između Zagrebačke županije i biskupije i Modruške županije i biskupije. Staro Bosiljevačko vlastelinstvo nije se prije turske provale prostiralo preko Dobre i potoka Bistraca, već je zemlja preko tih voda pripadala starim Frankopanskim gradovima Skradu i Vitunju. Knez Nikola Frankopan, ban hrvatski, koji je 1609. postao gospodarem Bosiljeva je nastojao sačuvati nešto od tih gradova za svoju obitelj. Međa na strani prema Kupi i Severinu nije ni danas promijenjena, no kasnije gospoštiji Bosiljevačkoj pripojena mjesta Ponikve, Otok (Suglice, negdje Zgulice), Grabrik i kraj preko Dobre oko Dubrave, sve do Generalskog Stola (nekadašnjeg grada Janjića) pripala su Modruškoj županiji, u političkom, feudalnom i crkvenom pogledu. Mjesto Lešće protezalo se od Trošmarije (Ribnjaka) do Radočaja (Srakoči). U srednjem je vijeku zacijelo postojala župa, ali se zvala nekim drugim imenom. Stariji od Lešća su nazivi Erdej, Grabrk, Umol i neki drugi.

Stanovništvo na ovom području danas nije autohtono jer su Turci u više navrata spalili i odveli u ropstvo gotovo čitava sela (prema R. Lopašiću, "Modruški urbari"). Opustošena sela su naseljena bjeguncima iz raznih krajeva u koje su Turci provalili, o čemu i danas svjedoče prezimena: Bosanci, Bišćani, Klokočki, Vitunjski, Blagajci. Nikola je provodio naseljavanje pustih krajeva. Preko rijeke Dobre prema Ogulinu je u Dubravama, Ponikvama i oko Trošmarije nastanio Vlahe i učinio ih slobodnjacima (davali su male daće i imali su dužnost "vojevanja"). U Bosiljevo je privukao vlaške naseljenike iz Vitunja. Postoje podaci da je selo Tomašići naseljeno ljudima iz okolice Barilovića, uz rijeku Koranu (o tome je pisao i R. Lopašić). Tamo su još u XVII. stoljeću plemići Tomašići držali grad Belaj. Godine 1657. knez Juraj Frankopan je oslobodio Tomašćance od kmetskih dužnosti.

Nikola je umro 1647. i sva svoja hrvatska imanja je ostavio bratu Vuku Krsti, karlovačkom generalu, i njegovim sinovima: Gašparu (ogulinskom kapetanu), Jurju (namjesnom generalu u Karlovcu) i Franji Krsti koji su zaredali kao gospodari Bosiljeva. Nakon što je otkrivena Zrinsko-Frankopanska urota, 1671. su u beču pogubljeni Petar Zrinski i njegov šurjak Fran Krsto Frankopan, a njihovi posjedi u Hrvatskoj su opljačkani i zaplijenjeni u korist dvora. Bosiljevo je zapalo Karlovačku soldatesku, a poslije kraljevsku komoru. Karlovački general grof Josip Ivan Herberstein, zakleti neprijatelj Zrinskih i Frankopana, nastojao je iz petnjih žila pripojiti Bosiljevo Vojnoj Krajini, ali ono je 1683. pripalo banu Nikoli Erdedu za odštetu raznih tražbina. Doduše, i on je bio protivnik Zrinskih i Frankopana, ali je bio čestit čovjek i rodoljub koji je puno pomogao da u tim burnim vremenima Hrvatska nije sasvim nestala. Herberstein je činio sve moguće kako bi spriječio prodaju Bosiljeva banu Erdedu, ali u tome nije uspio. Ipak se i dalje borio da se sela preko Dobre, Erdelj i Dubrava, te Ponikve i Vitunj odcijepe od Bosiljeva i pripojeVojnoj Krajini. U tome je i uspio te su ti krajevi spojeni s Ogulinskom krajinom. Vojna krajina je prestala postojati tek 1881. kada je car Franjo Josip proglasio njeno stavljanje pod hrvatsku upravu.

No ratovanja i politička previranja nisu bili jedino zlo koje je utjecalo na demografsku sliku našeg kraja. Od kada je počelo naseljavanje Amerike (Sjeverne i Južne) i Australije, Hrvati iz našeg kraja su se počeli iseljavati. Sigurne podatke o tome imamo iz 1820. godine jer su svećenicima u našim župama dolazile obavijesti iz stranih zemalja o ljudima koji su se tamo nastanili, a koji su se odselili iz župe. Najveći val iseljenika bio je poslije II. svjetskog rata kada su ljudi bježali zbog režima i straha od odmazde. To je i doba mraka za župu Lešće jer od 1942. do 1960. nije bilo svećenika (18 godina), a "vrijedni" ljudi su devastirali crkvu i planirali prenamjenu crkve u konjušnicu. One koje nisu odnijeli ratovi otjerala je neimaština i siromaštvo. Velik broj ljudi koji su se uputili na rad u inozemstvo kako bi pružili bolji život svojojim obiteljima, tamo su ostali trajno. Ali iako su ti ljudi daleko odavde, njihovo srce je ostalo tu i kuca za Hrvatsku.

Selo Radočaji - Generalski Stol, Hrvatska - matično selo obitelji Radočaj, broji oko tridesetak kuća. Nema trgovina ili kafića, a desetak kuća nije stalno naseljeno, odnosno u funkciji su vikendica. Selo sadrži od stoljetnih drvenih kućica do suvremenih modernih višekatnica. Od dvadesetak obitelji, gotovo svaka ima pred kućom neke od životinja: ovce, svinje, purani, kokoške, mačke, psi... drugim riječima, u idiličnom zelenilu, sve vrvi od života. Do sela je najlakše stići starom cestom koja vodi u smjeru Karlovca (od Vrbovskog - udaljenosti 30 km Vrbovsko - Radočaji, odnosno 6 km od Generalskog Stola) ili auto cestom - izlaz u Bosiljevu, slijediti sela Orišje, Novo selo Bosiljevsko, Tomašići, zatim skrenuti lijevo, suprotno od Erdelja. Selo Radočaji smješteno je iznad Lešća (topčice Lešće) od kojih ga dijeli rijeka Dobra. Svi mještani su prijazni i gostoljubivi te će vam rado prepričati povijest sela i raseljavanje Radočaja pedesetih godina, iz ratom osiromašenih krajeva, trbuhom za kruhom.



P parthenon.svg Nedovršeni članak Radočaj koji govori o općini treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.