Suvremeno hrvatsko slikarstvo

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 212626 od 11. listopad 2021. u 00:20 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Suvremeno hrvatsko slikarstvo. Pojam „kraj slikarstva“ javlja se u opisima radikalnih umjetničkih struja u slikarstvu koje izražavaju nihilistički stav prema napretku umjetničkog stvaralaštva. Takav stav uzorkovan je nestankom utopijske dimenzije umjetnosti koja je trebala preoblikovati društvene odnose i poziciju čovjeka prema samom sebi[1], u vremenu kojeg su obilježile smrti političkih ideologija i jačanje globalnog kapitalizma.[2]

Umjetnički pokreti ovog tipa aktivni su tijekom čitavog 20. stoljeća, a kulminiraju sa Maljevičevim Bijelim kvadratom na bijeloj pozadini, Reinhardtovim crnim platnima iz pedesetih te analitičkim slikarstvom i na kraju isticanjem verbalne komponente konceptualne umjetnosti. Sintagma  „povratak slikarstvu“ kao mediju i tradiciji, predstavlja reakciju na spomenute umjetničke prakse i manifestira se realizmima dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća (Forces nouvelles u Francuskoj, Valori Plastici i Novecento u Italiji, verizam i Neue Sachlichkeit u Njemačkoj, precizionizam i regionalizam u Americi) te  u osamdesetima (Neue Wilde, transavangarda, neoekspresionizam).

Na manjak interesa za slikarstvo tijekom devedesetih godina utjecali su novi načini umjetničkog djelovanja (performans, land-art, body art itd.) i  izražajne mogućnosti koje pružaju elektronički i digitalni mediji (instalacije, video). Elementi koji današnju umjetnost čine vrijednom i relevantnom su kolektivne umjetničke prakse, participacijska estetika i socijalni angažman, a „ideologija novog“ je gotovo postala kanon u (post)modernoj razmjeni ideja.[3] Početkom 21. stoljeća dolazi do novog zamaha u slikarskom mediju, a suvremenu je umjetnost obilježila potraga za inspiracijom u raznim stilovima, pokretima i strujama povijesti umjetnosti, stoga su česti citati  i reference unutar likovnog stvaralaštva. Hrvatsko suvremeno slikarstvo karakterizira pluralizam stilova koji se kreće od tradicionalnog odnosa prema mediju do multidisciplinarnosti i izlasku iz konvencionalnih granica slike.

Slikarstvo devedesetih

U devedesetima se u hrvatskom slikarstvu nije pojavila niti jedna umjetnička praksa koja bi objedinila rakurse aktivnih umjetnika, no prevladava utjecaj nove slike (sedamdesetih) i novog slikarstva osamdesetih.

Đuro Seder sedamdesetih je godina svojim tekstom „Nemogućnost slike“ (1971.) proklamirao dogmatičan pogled na slikarstvo kao samoograničavajući medij.[4] Postepeno se odmicao od monokroma koji su problematizirali odnos prema slikarstvu i nijekali smisao narativnog likovnog sadržaja, a osamdesetih počinje uviđati mogućnost nereferencijalne umjetnosti koja reprodukcijom doživljaja umjetnika stvara novu autonomnu stvarnost unutar djela. Njegova djela iz devedesetih karakterizira ekspresivan potez i debeo nanos boje, s naglaskom na građenju slike, dok su figuracija i sadržaj sporedni elementi. Okreće se sakralnoj tematici koja problematizira duhovnu krizu čovjeka koji traži figuru Krista kao utemeljenu nadu u ispunjavanje ljudskih težnja.

Vatroslav Kuliš stvara djela na granici realnoga i apstrakcije, zadržavajući vezu sa prirodom u motivima krajolika, mora i vode.[5] Njegovu umjetnost Igor Zidić tumači kroz pojam neoromantizma koji se manifestira u kolorističkim kompozicijama utopijskog karaktera i  naglasku na savršenstvu prirode i sanjarskom bijegu od stvarnosi. Korištenjem raznih materijala (pijesak, vosak, pigment, staklenke, kartoni) i kombiniranjem medija (slikarstvo, fotografija, instalacije) pokazuje težnju brisanja granica između umjetnosti i stvarnosti. Njegova recentna djela većinom su apstraktne kolorističke kompozicije koje karakterizira gotovo lirski karakter, spontanost poteza i izostanak narativnog sadržaja.

Slikarstvo Igora Rončevića osamdesetih i devedesetih obilježava podvojenost između apstrakcije i figure, koja prema riječima Zvonka Makovića označiva „privid postojanja“. Umjetnik rastače i fragmentira predmete i likove, naglašava boju i potez te nudi dvosmislena tumačenja sadržaja.[6] Transavangardni način pristupanja slici očituje se u umjetnikovom ispitivanju raznih mogućnosti djelovanja u čistom slikarstvu koje ne lišava njegovih estetskih, asocijativnih ni bilo kojih drugih vrijednosti koje je izuzimalo analitičko slikarstvo.[7]

Rad Edite Schubert se osamdesetih godina bazirao na geometrijskoj apstrakciji koja se ustaljeno tumačila u okviru utjecaja neo-geo pokreta.[8] U ciklusu Portable, devedesetih godina 20. stoljeća radi djela koja naziva „kolažima“, platna standardiziranih formata koja su cijelom površinom prekrivena jednoličnim potezima boja, oslobođena su ekspresivnosti i dodatnog značenja pri čemu se njeno slikarsvo približava analitičkome. Redukcija likovnog jezika na kolorističku konfronticiju dvije boje način je promišljanja kategorije slike i naglašavanje njene predmetnosti i prenosivosti kako sugerira sam naslov serije.[9]

Nina Ivančić se, nakon ekspresije i kolorizma prve polovice osamdesetih, tijekom boravka u New Yorku (1986.- 1993. godine) priklonila apersonalnom apstraktno-geometrijskom načinu neo-gea, a devedesetih godina 20. stoljeća radi seriju slika pod nazivom Duhovi, odnosno seriju silueta brodova plošno i strogo izvedenim crnim akrilom na bijeloj podlozi platna. Rezultati su slike-dijagrami koje nakon 2000. godine umnaža i širi te isprepliće sa slikama aviona. Inspiraciju je crpila iz promotivnih brošura i popartističkog nasljeđa Lichtensteina i Resenquista koje njeno slikarstvo čini povijesno retrospektivnim, dok s druge strane pokazuje svojevrsno nasljeđe i daljnju razradu ne-ekspresionizma kojim se Nina Ivančić bavila za vrijeme svog boravka  u Americi.[10]

Zoltan Novak počinje slikati osamdesetih godina 20. stoljeća, a njegov je rad karakterističan po vidljivom psihološko-ekspresivnom momentu u prikazima bezličnih i osamljenih ljudskih likova, moralno i mentalno praznih psiha.[11] Reprezentativni simbol njegova slikarstva je motiv šetača, dok  u svojim recentnim radovima slikar daje vlastiti introspektivan prikaz urbanog čovjeka koji je usamljen unutar suvremenog megalopolisa.

Transdisciplinarni model stvaralaštva

Transdisciplinarni model stvaralaštva podrazumijeva slobodan izbor najadekvatnijeg rješenja za produkciju, realizaciju i prezentaciju osmišljenog koncepta. Mnogi hrvatski umjetnici stvaraju djela koja kombiniranjem različitih medija teže izlasku iz granica slike, a često se umjesto termina koji označava specifičan medij (slikar, kipar, video umjetnik itd.) koristi naziv vizualni umjetnik.

Rad Damira Sokića kreće se od analitičkog i primarnog preko transavangarde i neo-geometrije do instalacija, objekata i assemblagea. Istaknuti je protagonist novih i inovativnih umjetničkih razmišljanja i postupaka te se u svom stvaralaštvu služi gotovo svim medijima pokušavajući dokinuti njihove granice vođen zanimanjem za čisti umjetnički govor.[12] U svojim se radovima često referira na umjetnike i rakurse moderne, osobito Mondriana u neoplasticističkim serijama i instalacijama koje prilagođava novim vizualnim mogućnostima i zahtjevima.

Boris Demur je slikar, konceptualni i multimedijalni umjetnik, performer, teoretičar i jedan od najprovokativnijih protagonista suvremene likovne scene. Na Akademiji u Zagrebu pokazao je interes za radikalnija konceptualna rješenja te za procesualna i teorijsko-analitička istraživanja prirode jezika slikarstva.[13] Procesualni karakter njegove umjetničke prakse definiran je otkrićem spiralne forme koja postaje identifikacijski znak njegove umjetnosti. Ponavljanjem i varijacijama istog motiva u svoje je radove unio komponentu vremena i egzistencijalne ekspresije koja je izražena u vidu spiralnog kretanja. U spiralu često unosi nove znakove (poput križa, ying i yanga, drevne kineske simbole, obogaćujući je slojevima novih značenja. Rezultat je kombinacija akcijskog slikarstva sa primarnim i analitičkim, koju dalje razrađuje s verbalnim komponentama i radu na otvorenom u vidu land-arta koji dokumentira fotografijom i videom.

Željko Kipke se početkom 80-ih godina počeo baviti slikarstvom transavangardnog duha, a od devedesetih, u duhu postmoderne redefinira granice figuralnosti i apstrakcije te integrira verbalnu komponentu u svoja djela. Radi multimedijske izložbe (kombinacija književnosti, slikarstva i video uradaka) potkrijepljene teorijskim radovima u kojima definira vlastiti pojam Slikarstva Novog Eona koji označava kompleksan proces suprostavljanja različitih značenja i simbola u kojem povezuje slikarstvo sa područjem filozofije, matematike, informatike itd.[14] Serija pet slika iz 2010. godine režirana je poput „etapa jednog scenarija za film o diktatorima filmovilima, boci vina, spirali uspjeha te poprištima stvarnih zločina“ i posvećena je žrtvama političkih sistema poput britanskog biokemičara likvidiranog zajedno sa ženom i maloljetnom kćerkom.

Duje Jurić jedan je od protagonista estetike neokonstruktivnog i neoplasticističkoga slikarstva po uzoru na Bauhaus, De Stijl, Nove tendencije i Fluxus.[15] Krajem devedesetih u svoje stvaralaštvo prihvaća motiv kompjutorskog čipa, odnosno, memorijskih čipova i eksperimentira sa jakim, otvorenim bojama koje kombinira u gustu mrežu horizontalnih oblika i boja. Umjetnik često izlaže seriju slika koje se logički nastavljaju jedna na drugu te tako dobiva duge horizontalne frizove i do 15 metara dugačkih. Verbalna komponenta u njegovim djelima javila se sredinom 80-ih na pojedinim radovima, no kulminira sa serijom Slike-knjige (2000.) koju čine slike s rasterom horizontala i vertikala na koje upisuje riječi bez sintaktičkog smisla, nerazumljivog međuodnosa i na raznim jezicima.

Početkom novog tisućljeća počinje eksperimentirati sa lomom svjetlosti te stvara svjetlosne ambijente u kojima uvodi nov plastično-vizualni element oblikovanja.

Tomislav Buntak pojavio se na likovnoj sceni krajem devedesetih godina 20. stoljeća i predstavnik je slikarstva sakralne tematike koji u svoja djela unosi aktualne kršćanske i humanističke poruke te problematizira potrebu za novom duhovnosti. Na crtežima fluidnih linija koje izvodi srebrnom ili zlatnom olovkom prikazuje idilični bezvremenski svijet s elementima alegorije i arkadije koji je u snažnoj suprotnosti sa stvarnošću vremena u kojem živimo.[16]

Stvaralaštvo Matka Vekića obuhvaća širok spektar tradicionalnih slikarskih postupaka prožetog vještim oblikovnim dosjetkama, kao i smislenim dijalogom s pojedinim obrascima drugih medija. U svoje radove ugrađuje motor koji će ih mijenjati onako kako se rotiraju ulični panoi. Rad Ovce koje se nisu izgubile prikazuje janjad koja se okreće na ražnju u obliku reklamnog panoa. Predstavlja ironičan spoj visokotehnološkog svijeta sa svijetom koji je i u svojoj izvornoj rustikalnost (janjci na ražnju) pretvoren u proizvod koji se reklamira kao da je riječ o kakvom fast-foodu.

Realizam u suvremenoj hrvatskoj umjetnosti

Lovro Artuković predstavnik je realističkog slikarstva u Hrvatskoj. Njegova umjetnost  se temelji na tradicionalnom pristupu, traženju predložaka iz prirode, crtanju po promatranju i slaganju kompozicije sa podcrtežom.[17] U drugoj polovici  devedesetih mijenja rakurs svojeg slikarstva koje je za cilj imalo u statičkom mediju prikazati tijek vremena te radi seriju dvostrukih portreta i prizora iz prirode bez likova u kojim je vidljiv pomak prema čistom slikarstvu.[18] U seriji slika Umjetnici u prirodi, Aruković stvara alegorijske slike umjetnosti: Jaspera Johnsa, Anselma Kiefera, Jospeha Beuysa, Ivana Kožarića, Igora Rončevića i Željka Kipkea. Djela su prikazana u sličnoj formi monokromnih kompozicija sa siluetama likova i detaljima naglašenim bojom i/ili realističnim prikazom. Ovim prikazima Artuković tematizira uvjete nastajanja slikarstva u okolnostima „kraja umjetnosti“ i iskazuje nepovjerenje u reprezentacijske sustave novije umjetnosti. U seriji Slike koje gleda netko drugi, Artuković nastavlja razrađivati sinkronizaciju stvarnog i imaginarnog te suvremenog i povijesnog unutar konteksta slike.

Ambijent u kojemu su likovi smješteni nalikuje na insceniranu pozornicu čime naglašeno suprostravljanje fikcije i stvarnosti unutar djela postaje glavna tema ovog ciklusa.

Ciklus Lažni prizori čine inscenirani prikazi unutar podrumskih prostora u kojima se umjetnik poigrava dvosmislenim dosjetkama vizualnog i semantičkog značenja slike. U daljnjem stvaralaštvu okreće se verističkim prikazima prizora koje inscenira u svom atelijeru ili iznajmljenom prostoru.

Pod utjecajem realističkih trendova koji se aktualiziraju na zagrebačkoj Akademji i stvaralaštva Lovre Artukovića, formira se nova generacija mladih umjetnika koji stvaraju u duhu novih realizama. Mnoge umjetnike povezuju prizori realnog motiva koji su istovremeno odraz umjetnikove nutrine i stava prema svijetu.

Stipan Tadić gradi slike od niza poteza u kvadratičnim poljima koja se spajaju u koherentnu cjelinu, u kojima je pokazao kako je moguće ostati vjeran prikazu i pokazati širinu formalnih aspekata slikarstva. Referira se na stare majsotre rekreirajući njihov način slikanja, primjerice slikajući tradicionalne aktove u tehnici jajčane tempere i ulja ili interpolirajući motive reprezentativnih djela povijesti umjetnosti u suvremeni sadržaj.[19]

Slikarstvo Zlatana Vehabovića čine  figuralni prikazi tema iz osobnog života ili selektirane teme iz popularnih medija kao što su stilovi iz filmova, knjige, novine, časopisi ili razglednice. Predmeti i likovi, smješteni u prazne prostorije ili nedefinirani krajolik ne prenose prizor iz stvarnosti, već odražavaju umjetnikov osobni doživljaj ili prizor iz mašte.

Galerija djela

Izvori

  1. ↑ Purgar, K., "Neobarokni subjekt: Lovro Artuković i slike našeg vremena", Meandar media, Zagreb, 2006., str. 98.
  2. ↑ Rus, Z., "Kraj slikarstva?", u: K15 Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, Krešimir Purgar (ur.), Kontura art magazin, Zagreb, 2007., str. 65.
  3. ↑ Purgar, K., "K15 Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti", Kontura art magazin, Zagreb, 2007., str. 7.
  4. ↑ Jozić, M., "Lica beskonačnoga: Dno egzistencije i dno svijeta", u: Katalog izložbe Đuro Seder: Lica beskonačnoga, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2007., str. 7.
  5. ↑ Zidić, I., "Vatroslav Kuliš i njegovo djelo: pismo, figure, motivi, jezik", Školska knjiga, Zagreb, 2010., str. 451.
  6. ↑ Maković, Z., "Slike Igora Rončevića", u: Dimenzije slike, Meandar, Zagreb, 2005., str. 120.
  7. ↑ Maković, Z., "Trag ruke: Slike iz ciklusa „Ruke“ Igora Rončevića", u: Dimenzije slike, Meandar, Zagreb, 2005., str. 124.
  8. ↑ Maković, Z., "Slike Edite Schubert", u: Dimenzije slike, Meandar, Zagreb, 2005., str. 135.
  9. ↑ Pančević, D., "Edita Schubert: od trapeza do stana: umjetničko djelovanje od 1985. do 1999", diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti, 2000., str. 15.
  10. ↑ Maković, Z., "Neekspresionizam Nine Ivančić", u: Dimenzije slike, Meandar, Zagreb, 2005., str. 127.
  11. ↑ Gudelj Barać, L., "Zoltan Novak: Pojedinac u labirintu megalopolisa", u: Kontura art magazin, broj 120, Zagreb, 2013., str. 72.
  12. ↑ Viculin, M., "Katalog izložbe Damir Sokić: Slijepe ulice", Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2013., str. 24.
  13. ↑ Rus, Z., "Katalog izložbe Boris Demur. Retrospektiva I. Ekspresionizam kao realnost života i realitet umjetnosti: Primarno, analitičko, elementarno, procesualno slikarstvo i kiparstvo: Spiralno slikarstvo i spiralno kiparstvo. 1970- 2000.", Moderna galerija, Zagreb, 2004., str. 40.
  14. ↑ Srhoj, V., "Željko Kipke ili o rasutom teretu „dodane vrijednosti“", u: Kontura art magazin, broj 118/119, Zagreb, 2012., str. 46.
  15. ↑ Roje Depolo, L., "Duje Jurić: Radovi 1988-2002", Gliptoteka Hrvatske akademije znosti i umjetnosti, Zagreb, 2002., str. 7.
  16. ↑ Koljanin, A., "Temporalnost", u: K15 Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, Krešimir Purgar (ur.), Kontura art magazin, Zagreb, 2007., str. 141.
  17. ↑ Gavrilović, F., "Lauba: Prvih devet mjeseci kuće za ljude i umjetnost", u: Kontura art magazin, broj 116, Zagreb, 2012., str. 73.
  18. ↑ Vukić, F., "Lovro Aruković 1985.-1997.", Meandar, Zagreb, 1998., str. 72.
  19. ↑ Gavrilović, F., "Stipan Tadić: Slojevit sadržaj i majstorski realizam", u: Kontura art magazin, broj 118/119, Zagreb, 2012., str. 60.

Literatura

  1. Frenceschi, Branko. Multidisciplinarnost, u: K15 Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, Krešimir Purgar (ur.), Zagreb, Kontura art magazin, 2007, 72- 83.
  2. Gavrilović, Feđa. Lauba: Prvih devet mjeseci kuće za ljude i umjetnost, u: Kontura art magazin, broj 116, Zagreb, ožujak 2012, 72- 76.
  3. Gavrilović, Feđa. Stipan Tadić: Slojevit sadržaj i majstorski realizam, u: Kontura art magazin, broj 118/119, Zagreb, 2012, 60- 63.
  4. Gavrilović, Feđa. O izloženim radovima, tekst izložbe Novi hrvatski realizam- slikarstvo, Gliptoteka Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, prosinac 2013.- siječanj 2014.     http://info.hazu.hr/izlozbe/exhibitMenu/exhibitMenu/show/exhibit_id=153, preuzeto 10.01. 2014.
  5. Gudelj Barać, Loreta. Zoltan Novak: Pojedinac u labirintu megalopolisa, u: Kontura art magazin, broj 120, Zagreb, travanj 2013, 72- 73.
  6. Jozić, Mirko. Lica beskonačnoga: Dno egzistencije i dno svijeta, u: katalog izložbe Đuro Seder: Lica beskonačnoga, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 20. veljače 2007.- 15. travnja 2007., 1- 16.
  7. Kipke, Željko. Predatori, filmofili i boca vina, u: katalog izložbe Kipke: Policijsko dvorište, Radovan Vuković (ur.), Umjetnički paviljon, Zagreb, 12.rujan-14.listopad 2012., 45- 50.
  8. Koljanin, Ana-Marija. Temporalnost, u: K15 Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, Krešimir Purgar (ur.), Zagreb, Kontura art magazin, 2007, 150- 165.
  9. Lauba, službena stranica, tekst izložbe Zlatan Vehabović: Prokleta posada, Lauba siječanj 2014., http://www.lauba.hr/hr/kalendar-9/zlatan-vehabovic-prokleta-posada-09-01-2014-24-01-2014-1342/, preuzeto: 10.1. 2014.
  10. Maković, Zvonko. Dimenzije slike, Meandar, Zagreb, 2005.
  11. Pančević, Dalibor. Edita Schubert : od trapeza do stana : umjetničko djelovanje od 1985. do 1999., diplomski rad, Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest umjetnosti, 2000.
  12. Perica, Blaženka. Katalog retrospektive Lovro Artuković: Najbolje slike, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 24. travnja- 8.lipnja 2008.
  13. Prelog, Petar. Biografija Matko Vekić, http://www.matko-vekic.com/index1.htm, preuzeto: 20.01. 2014.
  14. Roje Depolo, Lidija. Duje Jurić: Radovi 1988- 2002, Gliptoteka Hrvatske akademije znosti i umjetnosti, Zagreb, 2002.
  15. Rus, Zdenko. Katalog izložbe Boris Demur. Retrospektiva I. Ekspresionizam kao realnost života i realitet umjetnosti: Primarno, analitičko, elementarno, procesualno slikarstvo i kiparstvo: Spiralno slikarstvo i spiralno kiparstvo. 1970- 2000., Moderna Galerija Zagreb, 16. ožujka - 30.travnja 2004.
  16. Rus, Zdenko. Kraj slikarstva?, u: K15 Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, Krešimir Purgar (ur.), Zagreb,Kontura art magazin, 2007, 62- 71.
  17. Srhoj, Vinko. Neomoderna, u: K15 Pojmovnik nove hrvatske umjetnosti, Krešimir Purgar (ur.), Zagreb, Kontura art magazin, 2007, 84- 97.
  18. Srhoj, Vinko. Željko Kipke ili o rasutom teretu „dodane vrijednosti“, u: Kontura art magazin, broj 118/119, Zagrebm 2012, 46- 47.
  19. Viculin, Marina. Katalog izložbe Damir Sokić: Slijepe ulice, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 17. prosinac 2013.–  9. travanj 2014.
  20. Vukić, Feđa. Lovro Aruković 1985.-1997., Meandar, Zagreb, 1998.
  21. Zidić, Igor. Vatroslav Kuliš: i njegovo djelo : pismo, figure, motivi, jezik , Školska knjiga, Zagreb, 2010, 450- 460.
  22. Župan, Ivica. Tomislav Buntak - Potreba uspostave nove duhovnosti, u: Kontura art magazin, broj 118/119, Zagrebm 2012, 48- 51.

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Suvremeno_hrvatsko_slikarstvo&oldid=212626"