Južnoslavenska ideja

Južnoslavenska ideja

Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Jugoslavenstvo. (Rasprava)

Južnoslavenska ideja (ilirska ideja ili južnoslavenstvo odnosno jugoslavenstvo), ideja o kulturnom, nacionalnom i političkom povezivanju južnoslavenskih naroda, pri čemu su ti narodi shvaćani kao skup posebnih nacija ili kao jedna nacija. Tumači se i kao politička teorija južnoslavenskoga narodnog jedinstva u sklopu opće slavenske uzajamnosti koja se tijekom novije povijesti javljala u različitim oblicima. Po svojem postanku južnoslavenska ideja je u prvom redu hrvatska politička koncepcija kojom se zapravo željelo ojačati položaj Hrvatske u odnosu na Bečki dvor te ponovno uspostaviti jedinstvo hrvatskih zemalja, uz oslobođenje i kulturnih uzdisanje ostalih južnoslavenskih naroda.

U Enciklopediji Jugoslavije Nikša Stančić definira pojam navodeći da je u povijesti jugoslavenska i južnoslavenska ideja izražavala misao o suradnji ili jezičnom, kulturnom, nacionalnom i državnom jedinstvu južnoslavenskih, odn. jugoslavenskih naroda, pri čemu su oni shvaćani kao skup posebnih nacija ili kao jedna nacija.

Korijeni

U Hrvatskoj se prvotno javlja kao težnja za nadilaženjem zemljopisne, političke, kulturne i etničke razdrobljenosti i za uspostavljanjem jedinstva hrvatskih zemalja u okviru širega slavenskog povezivanja i ujedinjenja. U polovici XVII. stoljeća Juraj Križanić smatrao je da južne Slavene treba ujediniti pod svjetovnom vlašću moskovskoga cara i duhovnom vlašću rimskog pape. Potkraj XVII. stoljeća Pavao Ritter Vitezović zastupao je misao o okupljanju južnih Slavena pod okriljem Habsburgovaca i na temelju hrvatskog državnog prava. U drugih se južnoslavenskih naroda južnoslavenska ideja javila potkraj XVIII. stoljeća kao shvaćanje o srodnosti južnih Slavena.

Pod Habsburzima

Nakon Bečkoga kongresa 1815. južnoslavensku su ideju zastupali hrvatski, slovenski i srpski preporodni pokreti u Habsburškoj Monarhiji. Ideja kulturnog sveslavenstva bila je opći okvir nacionalnih ideologija tih pokreta, a njihovi su vodeći slojevi svoju socijalnu afirmaciju i nacionalnu individualizaciju izgrađivali suprotstavljajući slavenstvo germanstvu i madžarstvu vladajućih slojeva u Monarhiji. U Hrvatskoj je ilirski pokret na čelu s Ljudevitom Gajem prihvatio srednjoeuropski model nacionalne ideologije, koji je naciju zasnivao na jeziku, i kulturno sveslavenstvo kao opći okvir hrvatske nacionalne ideologije. Ideologija ilirizma sadržavala je predodžbu o posebnoj južnoslavenskoj, »ilirskoj« individualnosti, utemeljenoj na zajedničkom podrijetlu, jeziku i imenu, unutar koje Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari kao povijesno oblikovane individualnosti imaju obilježja plemenske (»rodoslovne«) individualnosti. Južnoslavenska ideja služila je kao ideološki okvir nastojanja za neutraliziranjem snažnih pokrajinskih partikularizama i za proces okupljanja cijeloga hrvatskoga integracijskog područja u jednom književnom jeziku, za političku integraciju Trojedne kraljevine i za njezin što samostalniji politički položaj u Ugarskoj. Ujedno je ta ideja omogućila političku suradnju Hrvata i Srba u Hrvatskoj u očuvanju zasebnoga političkog položaja Trojedne kraljevine protiv mađarskog ekspanzionizma, jer je Srbima omogućavala zadržavanje etničkog identiteta. Ideologiju ilirizma prihvaćao je i dio Slovenaca iz Štajerske i Koruške koji su živjeli uz njemačku većinu i bili izloženi germanizaciji. Izvan toga, ilirska nacionalna ideologija nije naišla na prihvaćanje jer se držala opasnošću za slovensku i srpsku nacionalnu individualnost.

Revolucija 1848.

Revolucionarne 1848. južnoslavenska ideja prvi je put dobila sva obilježja političke ideje: njome je bio izražen program političkog ujedinjenja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji. Politika tzv. austroslavizma polazila je od uvjerenja da je u postojećim prilikama za slavenske narode najkorisnije očuvanje Monarhije, preuređene na načelima federalizma s federalnim jedinicama oblikovanima na jezično-nacionalnom načelu, čime bi bila ukinuta njemačka i mađarska prevlast, a došla do izražaja slavenska većina. Toj su se politici priklanjali pokreti južnoslavenskih naroda Monarhije, koji su istodobno izražavali težnje za međusobnim političkim povezivanjem južnoslavenskih zemalja u Monarhiji. Na skupštini ugarskih Srba u Srijemskim Karlovcima u svibnju 1848., na kojoj je proglašeno stvaranje Vojvodine Srpske, donesen je zaključak o stvaranju »političkoga saveza« između Vojvodine i Hrvatske »na temelju slobode i savršene jednakosti«, tj. o njihovu ujedinjenju na federativnoj osnovici. U lipnju 1848. Hrvatski sabor donio je istovjetan zaključak u sklopu širega programa federalnoga preuređenja Monarhije i stvaranja federativno uređene južnoslavenske političke jedinice u Monarhiji, u koju bi stupile Hrvatska, Slovenija i Vojvodina. U to je doba krug Ljudevita Gaja »sredotočje samostalne južnoslavenske države« vidio u Beogradu, a ban Jelačić nastojao je uspostaviti suradnju s Kneževinom Srbijom očekujući od nje pomoć u borbi protiv mađarske vlade.

Druga pol. XIX. st.

Nakon poraza revolucije 1848.–1849. uveden je neoapsolutistički režim pa su potisnuti svi nacionalni pokreti u Habsburškoj Monarhiji. Padom apsolutizma i obnovom parlamentarnoga političkog života 1860., južnoslavenska ideja dobila je nove oblike, nositelje i protivnike. Kao nositelj tradicije ilirizma u Hrvatskoj, Narodna stranka na čelu s biskupom Josipom Jurjem Strossmayerom i kanonikom Franjom Račkim polazila je od ideje o nacionalnom jedinstvu južnih Slavena, ali je tijekom vremena hrvatskoj individualnosti sve jasnije pridavala nacionalno obilježje ne napuštajući pritom shvaćanje o južnoslavenskom okviru kao etničkoj, jezičnoj, kulturnoj i, prema mogućnostima, političkoj zajednici. U postojećim je prilikama Narodna stranka zagovarala program federalističkog uređenja Habsburške Monarhije sa statusom federalne jedinice za ujedinjenu Hrvatsku. Trajno rješenje vidjela je u samostalnoj, federativno uređenoj južnoslavenskoj državi. Tu bi državu trebalo izgrađivati etapno, pa bi u prvoj etapi postojala tri središta okupljanja: Hrvatska za južnoslavenske narode u Habsburškoj Monarhiji, a Srbija i Bugarska za južnoslavenske narode u Osmanskome Carstvu.

U Kneževini Srbiji južnoslavenska ideja imala je ponajprije funkciju opravdanja politike širenja Srbije. U Garašaninovu Načertaniju (1844.), tajnom programu srpske vanjske politike, najviši je cilj »ujedinjenje svih Srba u jednu državu«, od čega je polazio program teritorijalnoga širenja prema Osmanskomu Carstvu, ponajprije prema Bosni i Hercegovini. Kao odgovor na srpsku nacionalnu ideju, u Hrvatskoj je Ante Starčević uobličio ideju samostalne Hrvatske zasnovanu na hrvatskom državnom pravu (pravaštvo). Strossmayerovski južnoslavizam kao pretežno liberalni politički projekt, koji se temeljio na slobodi pojedinca i prosvjećivanju naroda (s lozinkom »prosvjetom slobodi«) te na federalizmu, našao se stiješnjen između dviju sukobljenih nacionalnodržavnih ideja. Zato se Strossmayerova Narodna stranka, nakon propasti njezina ugovora sa srpskom vladom o programu stvaranja »savezne« države »svijuh jugoslavenskih plemenah« (1867.), okrenula politici okupljanja južnoslavenskih naroda u Habsburškoj Monarhiji, te pretvaranju Hrvatske ili ujedinjenih južnoslavenskih zemalja Monarhije u središte privlačno i za susjedno pučanstvo u Osmanskome Carstvu, što se držalo etapom u procesu ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda.

U drugoj polovici XIX. stoljeća južnoslavenska ideja dobila je nove oblike i u drugih južnoslavenskih naroda. U Bugarskoj je nacionalni pokret sklopio ugovor s Kneževinom Srbijom o stvaranju »Jugoslavenskoga carstva«, odnosno bugarsko-srpske konfederacije. U Crnoj Gori borba za samostalnost ideološki je stavljena u okvir općeslavenske i južnoslavenske ideje. U makedonskih se Slavena potkraj stoljeća oblikovao nacionalni pokret koji će šire integracijske težnje izražavati idejom o njihovu uključivanju u balkansku federaciju.

Politika novoga kursa

Na početku XX. stoljeća politika vodećih snaga Monarhije u očuvanju dualizma ušla je u krizu. Zahtjevi mađarske opozicije za većom samostalnošću Ugarske stvorili su procjep kroz koji su nastupale nove političke snage, osobito u Hrvatskoj, a prevrat u Srbiji 1903. i dolazak Karađorđevića značio je zaokret srpske politike od Austro-Ugarske prema Rusiji. Politika »novoga kursa«, koju su pokrenuli dalmatinski pravaši, prihvativši ideju jugoslavenskog etničkog jedinstva a zadržavši pritom ideju hrvatskoga nacionalnog suvereniteta, okupila je ideološki različite hrvatske i srpske snage u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji oko ideje povezivanja svih jugoslavenskih zemalja protiv njemačkoga prodora. Na toj politici, koja je u prvoj etapi trebala postići što samostalniji položaj Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji i učiniti ju čimbenikom ujedinjavanja jugoslavenskih naroda u Monarhiji, oblikovana je Hrvatsko-srpska koalicija pod vodstvom Frana Supila i Svetozara Pribićevića. Vodeće političke snage Srbije, među kojima je najznačajnija Radikalna stranka Nikole Pašića, zastupale su program ujedinjenja srpskog naroda, kojemu su temeljne odrednice bile pripajanje BiH, stjecanje sjeverne Albanije kao izlaza Srbije na more i ujedinjenje s Crnom Gorom, pa je za njih jugoslavenska koncepcija bila dobrodošla kao instrument slabljenja Austro-Ugarske Monarhije i time ispunjenja srpskoga nacionalnog programa. Austrougarskom aneksijom BiH (1908.), sudskim procesom Hrvatsko-srpskoj koaliciji (1909.) i balkanskim ratovima (1912.–1913.), južnoslavenska ideja definitivno se oblikovala u program stvaranja samostalne jugoslavenske države, koji može provesti ojačana Srbija u izravnome sukobu s Austro-Ugarskom Monarhijom.

Literatura

• Hrvatska enciklopedija (LZMK) — južnoslavenska ideja