Jezično čistunstvo

Jezično čistunstvo ili jezični purizam (iz latinskog purus čisto) opisuje nastojanja da se u jeziku umjesto tuđica i posuđenica rabe izrazi koji su stvoreni iz vlastitog jezika ili novotvorenice. Opisuje čistoću nacionalnog jezika i književnih djela i uz nastojanja ograničavanja utjecaja drugih jezika na vlastiti. U brojnim državama postoje zakoni o zaštiti jezika.

Primjeri za institucije

• Académie française (Francuska)
• Accademia della Crusca (Italija)
• Deutscher Sprachpurismus (Njemačka)
• Türk Dil Kurumu (Turska)

Jezični purizam u europskoj povijesti

Prvi se put pojavio u klasično antičko doba kod govornika Cicerona ili Seneke. U literaturi se purističke sklonosti javljaju još u doba baroka, kada je purizam bio simbol domoljublja (npr. Jan Václav Rosa). U Njemačkoj su ti napori nastali u 17. stoljeću kao reakcija na prodor francuskog jezika koji je tada bio u modi. U Španjolskoj purizam je bio istaknut u 18. stoljeću, kada su lokalni jezikoslovci pokušali spriječiti široko prihvaćanje francuskih književnih oblika i okusa (tzv. afrancesamiento).

Dok je Hrvatska bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije i potom SFRJ zatiranje slobode govora odrazilo se i u zatiranju uporabe hrvatskog književnog jezika u javnim glasilima. Jezični model srpskohrvatskog jezika u jugoslavenskoj višenacionalnoj jezičnoj zajednici trebalo je ostvariti kao državni jezik nasilnim združivanjem hrvatskoga, srpskoga i slovenskoga jezika".

Jezično čistunstvo u hrvatskome jeziku

Zahvaljujući jezičnom čistunstvu, hrvatski se jezik leksički obogatio. Posuđenice je prilagodio fonološki. U prvi plan dolaze pozitivne strane purizma. Novojugoslavenski se jezični unitarizam i dalje iz političkih razloga protivi zalaganju za afirmaciju hrvatskog jezika.

Izvori

Nedovršeni članak Jezično čistunstvo koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima uređivanja Hrvatske internetske enciklopedije.