Vasos Mavrovouniotis
Vasos Mavrovouniotis (grč. Βάσος Μαυροβουνιώτης, u doslovnom prijevodu „Vaso Crnogorac“; rođen kao Vaso Brajović[1] ili Vaso Brajević[2]; oko 1797.[3], Mojdež[2] — 9. lipnja 1847.[1]) bio je ratnik iz Crne Gore, koji je igrao značajnu ulogu u Grčkoj revoluciji protiv Osmalijskog Sultanata tijekom 1821. godine.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Rodio se u Bjelopavlićima u Mojdežu[2] oko 1797. godine.[3] Od svoje rane mladosti pridružio se crnogorskim i drugim pobunjeničkim snagama i redovito predvodio pohode diljem Balkana. Tijekom 1821. godine predvodio je grupu sastavljenu od 120 ljudi sa prostora Srbije i Crne Gore i Grka, i uključio se u Grčku revoluciju tijekom njenih početaka. Njegov prvi cilj je bio u središnjoj Grčkoj gdje se sastao s Nikosom Kriezotisom, starim ratnim drugom s kojim je bio "Vlami", odnosno brat po krvi ↓1. Tijekom 1822. godine sudjelovao je u borbi protiv Turaka u Ateni gdje je pokazao hrabrost i bio priznat kao jedan od najboljih boraca svog vremena.
Godine 1824. izbio je Grčki građanski rat i Mavrovouniotis se s vladom pridružio snagama koje su uglavnom bile sastavljene od Grka koje znao od ranih faza revolucije. Za svoju odanost strani koja je konačno pobijedila u domaćem sukobu, dodijeljen mu je čin generala i dobio je grupu od 1.500 ljudi ↓2. U periodu 1826.-27. bio je jedan rijetkih gerilaca koji nisu poraženi od egipatskih snaga predvođenih Ibrahim Pašom, snaga koje su zamalo uništile grčke snage. U novouspostavljenoj grčkoj državi postao je član elite koja je okruživala grčkog kralja Otona I. iz Bavarske.
Umro je 9. lipnja 1847. godine[1] i bio je veoma cijenjen u grčkom narodu kao jedan od vođa Uzroka i kao jedan od vodećih ličnosti neovisne države.[3]
Obitelj[uredi | uredi kôd]
Mavrovouniotis se oženio Helenom Pangalouom iz veoma ugledne grčke obitelji 1826. godine, i ona ga je pratila tijekom surovih pohoda u grčkim planinama protiv Turaka. Umrla je 1891. godine, a sa njom je imao sinove Timeleona i Aleksandros Vasosa, koji su također bili grčki ratnici[1]. Timeleon (grč. Τιμολέων Βάσσος; 1836., Atena - listopada 1929., Atena) je također postao general[1] i odlikovan je u brojnim prilikama zbog svojih djela i uspjeha kao vojna osoba u drugoj polovici XIX. stoljeća.
Pitanje narodnosti[uredi | uredi kôd]
Podijeljena su mišljenja o njegovoj etničkoj pripadnosti: jedni govore da je Crnogorac[1], a drugi da je albanski Grk[3].
Nasljeđe[uredi | uredi kôd]
Postavljen mu je spomenik 19. prosinca 2003. godine na Belevaru Lenjina u Podgorici, koji je otkriven sljedećeg dana povodom Dana oslobođenja Podgorice.[1][4]
Bilješke[uredi | uredi kôd]
- ↑1 ovaj naziv potječe od drevnog običaja na Balkanu, zahvaljujući kojem ljudi mogu postati kao braća pri izvođenju posebnog obreda.
- ↑2 za tadašnje vrijeme prilično velika vojna snaga
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 Montenegrina: Vaso Brajović - Grčki junak i heroj (cg.)
- ↑ 2,0 2,1 2,2 [http://www.rastko.rs/rastko-bo/istorija/vkostic-podvizi_bokelja.html#_Toc518965362 Projekat Rastko: Vasko Kostić, „Подвизи Бокеља ван Боке“, poglavlje „Тешка битка уочи завршетка рата“, dio „Ађутант грчког краља “
- PREUSMJERI Predložak:Srp oznaka]
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Whitcombe, T. D. Campaign of the Falieri and Piraeus in 1827 (edited by C. W. J. Eliot) Town House Press Inc., Pittsboro, North Carolina, 1992 (engl.)
- ↑ [http://www.novine.ca/arhiva/2003/19_12_03/kultura.html Nezavisne novine, Toronto, vijest „Podgrorica“
- PREUSMJERI Predložak:Srp oznaka]