Wikipedija:Izabrani članci/23, 2010.

Jonski ustanak (499.–493. pr. Kr.) podrazumijeva seriju vojnih pobuna u Joniji, Eoliji, Doriji, Kariji i Cipru protiv perzijske vlasti. Jedan od glavnih uzroka pobune bilo je nezadovoljstvo grčkih gradova u Maloj Aziji s vladajućim namjesnicima koje su postavili Perzijanci, što se posebno odnosi na miletske vladare Histieja i Aristagoru. Gradovi Jonije pali su pod perzijsku vlast još 540. pr. Kr. kada ih je pokorio Kir Veliki, nakon čega su polisima vladali domaći tiranini koje je imenovao perzijski satrap iz Sarda.

Godine 498. pr. Kr. Jonjani su uz pomoć Atene i Eretrije krenuli u pohod na lidijski grad Sard, te ga osvojili i razorili. Ipak, na povratku prema Joniji sustigla ih je perzijska vojska i teško porazila u bitci kod grada Efeza. Perzijanci su 497. pr. Kr. odgovorili s tri paralelna napada na vanjska područja pobune koja ponovno zauzimaju, no pobuna se proširila i na Kariju što je otežalo perzijske planove. Unatoč početnim uspjesima u gušenju pobune u Kariji, perzijski general Dauris u bitci kod Pedasa upada u zasjedu i biva poražen, nakon čega je pobuna tijekom 496. i 495. pr. Kr. bila u pat poziciji. 494. pr. Kr. perzijska vojska i mornarica se pregrupiraju, i kreću u suzbijanje pobune u Miletu. Grad je tada opkoljen i zauzet, a njegovo stanovništvo zarobljeno. Taj je poraz Jonjana označio kraj pobune, nakon čega su se predali i susjedni Karijci.