Daniel Peharnik-Hotković
| Daniel Peharnik-Hotković | |
|---|---|
 | |
| Opći životopisni podatci | |
| Datum rođenja | 1745. |
| Mjesto rođenja | Šipak (danas Budrovci Draganićki) kod Karlovca |
| Datum smrti | 4. rujna 1794. |
| Mjesto smrti | Beč, Austrija |
| Nacionalnost | Hrvat |
| Puno ime | (njem.): Daniel Freiherr von Peharnik-Hotkovich |
| Titule | barun |
| Opis vojnoga službovanja | |
| Godine u službi | 1762.-1794. |
| Čin | general-bojnik |
| Vojska | Carska vojska |
| Rod vojske | Pješaštvo |
| Odlikovanja | vojnički orden Marije Terezije |
Barun Daniel Peharnik-Hotković (na njemačkom: Daniel Freiherr von Peharnik-Hotkovich), (*Šipak (danas Budrovci Draganićki) kod Karlovca, 1745.; †Beč, 4. rujna 1794.), hrvatski plemić i austrijski general, vitez Vojničkog reda Marije Terezije, član plemićke obitelji Hotković.
Životopis
Rođen na karlovačkom području, gdje je njegova obitelj živjela već od kraja 15. stoljeća, Daniel je 1762. sa sedamnaest godina stupio u vojnu službu u Slunjskoj pukovniji. S 24 godine već je stekao čin satnika, a četiri godine kasnije (1773.) postao je bojnik.
U svojoj vojnoj karijeri sudjelovao je u nizu bitaka i ratova, među kojima u ratu za bavarsko naslijeđe (1778-1779.), kada je imao čin dopukovnika, te u osmom po redu velikom Habsburško-turskom ratu (1788-1791.) na čijem je početku kao pukovnik zapovijedao 3. (Ogulinskom) graničarskom pukovnijom. U potonjem ratu vrlo je zaslužan za oslobođenje jednog dijela hrvatskog teritorija na području Korduna, u kojem je pod habsburšku vlast potpalo nekoliko utvrda, među kojima Drežnik i Cetingrad.
Prigodom početka opsade Drežnika dana 9. veljače 1788. godine smrtno je stradao Danielov dvadesetdvogodišnji sin, koji je kao pregovarač zajedno s jednim trubačem krenuo da nagovori turskog zapovjednika na predaju utvrde, ali ih je osmanska straža pucnjevima zaustavila. Odmah nakon toga je uslijedila žestoka topovska vatra hrvatsko-austrijskih artiljeraca i poslije dva dana Drežnik je oslobođen. Pritom je zarobljeno 178 Turaka.
U ratnim mjesecima koji su uslijedili zapovijedao je Peharnik-Hotković operacijama habsburške vojske kod Tršca, Rakovice, Izačića, Ostrošca i drugih pograničnim mjesta, a organizirao je i izvidničke pohode na cetingradskom području. Godine 1789. unaprijeđen je u čin general-bojnika.
Posebnu sposobnost i hrabrost dokazao je sredinom 1790. godine prigodom opsade i oslobađanja velike i moćne tvrđave Cetingrad, kada je u pripremnim taktičkim vojnim operacijama spalio sve okolne turske čardake, zauzeo, usprkos snažnom otporu, okolna strateški važna uzvišenja, ukopao položaje svojih trupa i poduzeo druge radnje koje su mu osigurale da uspješno, premda uz velike napore i gubitke, zauzme tu, u vojnom i povijesnom smislu važnu i znamenitu, hrvatsku utvrdu.
Premda su Turci u više navrata tijekom rata ponovno pokušali osvojiti Drežnik i Cetingrad, Daniel im, organizirajući čvrstu obranu, to nije dao. Štoviše, napao je osvajače i u samom dobro utvrđenom i sa snažnom vojnom posadom branjenom Bihaću, ali, kao ni mnogi drugi hrabri ratnici prije i poslije njega, nije uspio vratiti taj stari slobodni kraljevski grad pod hrvatsku vlast. Tako je zapadni dio prostranog područja Turske Hrvatske, nalazeći se uz rijeku Unu, s utvrdama kao što su Bihać ili tadašnji Novi Grad, odnosno Bosanski Novi, ostao pod Turcima. Habsburške carske trupe u mnogo su navrata u to doba bezuspješno pokušavale hrvatsku istočnu granicu s ondašnjim Bosanskim ejaletom (pašalukom) postaviti na samu rijeku Unu, ali je ona trajno ostala takva kakva je i danas, s Bihaćem i “Cazinskom krajinom“ zauvijek izgubljenima za Hrvatsku.
Zbog svojih iznimnih vojnih pothvata Daniel Peharnik-Hotković odlikovan je na 23. svečanoj carskoj promociji, koja je održana 19. prosinca 1790. godine, visokim odlikovanjem - Vojničkim redom Marije Terezije, a godine 1791. dodijeljen mu je i naslov baruna.
Doživjevši samo 49 godina života umro je 4. rujna 1794. godine u Beču.
