Njemački jezici

Njemački jezici, grana visokonjemačkih jezika šire zapadnogermanske skupine germanskih jezika koji se govore u središnjoj Europi a obuhvaća 19 jezika ^[1], od kojih je jedan izumro, starofranački.

Narječja njemačkog jezika

Raširenost njemačkih narječja

Narječja su prirodni dio njemačkog jezika i nekada su bili podloga za stvaranje današnjeg novog gornjenjemačkog pisanog jezika. Područja na kojima su danas u upotrebi njemačka narječja uglavnom su u Njemačkoj, Austriji, Luksemburgu, području koje nastanjuju njemački Švicarci, Danskoj (u južnom Jütlandu, odnosno sjevernom Schleswigu) i u Lihtenštajnu.

Još uvijek postoje njemački jezični "otoci" u Poljskoj, Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Sloveniji i Namibiji, kao i u Pennsylvaniji.

Time su ugrubo ocrtana današnja područja u kojima se koriste njemačka narječja. Međutim, ako se pobliže promatra, pažljivi će promatrač uočiti, da se jezične granice iz povijesnih razloga u puno slučajeva ne podudaraju s državnim granicama.

Već na zapadu počinju odstupanja: belgijsko-francuska, odnosno njemačko-francuska granica ne poklapaju s jezičnim područjima. U Belgiji, u dijelu koji je francusko govorno područje govori se germanski nizozemski, odnosno flamanski , a na njemačko-francuskoj granici njemačka narječja zadiru daleko preko njemačke granice. U Kantonu Eupen-St. Vith u istočnoj Belgiji danas živi 65.000 Nijemaca. Oni su u valonskoj regiji dio državno priznate Zajednice korisnika njemačkog jezika Belgije i u tom Kantonu je njemački službeni i školski jezik.

U jugoistočnom dijelu Nizozemske također postoji njemačko govorno područje s oko 100.000 korisnika.

Na zapadnoj jezičnoj granici njemačka su narječja u povlačenju pred francuskim: samo u području Elzasa i Lotaringije područje je smanjeno za 30 km² - u staroj je njemačkoj Lotaringiji gotovo izumro, a u susjednom se Elzasu upravo odvija jezična svađa - mlađa generacija govori gotovo isključivo francuski.

Današnji položaj njemačkih narječja

U Njemačkoj su narječja u teškom položaju. Na zapadu je potisnut polunarječima (narječjem obilježen gornjenjemački), a zadržao se samo na sjeveru (Schleswig-Holstein, Mecklenburg itd.). Veći broj korisnika jesu Saksonci i Tirinžani jer je njihovo narječje imalo "poseban status" u bivšem DDRu, koji inače nije bio naklonjen dijalektima. Međutim, i tamo se rijetko zadržao izvorni oblik narječja, uglavnom prevladava regionalno obojen izgovor gornjenjemačkog, a mnogi korisnici pokušavaju i to potisnuti. U Baden-Württembergu (i to prije svega na jugu) i u velikim dijelovima Bavarske još uvijek prevladava dijalekt.

Na zapadu su donjefranačko i frizijsko narječje započeli neku vrstu "vlastitog života" i sami sebe smatraju samostalnim jezikom. Isto se primjećuje i u Luksemburgu, gdje on sam sebe doživljava kao "franačku granu".

U Austriji se uvriježena narječja i dalje redovno govore, istina prije svega u seoskim područjima. Značajno povlačenje narječja primjećuje se samo u Beču, gdje prema procjenama još samo oko 10% govori tradicionalni bečki. Većina koristi neki drugi dijalekt ili govori njemački s austrijskim naglaskom. Ovakvo nazadovanje narječja nešto je manje izraženo u drugim pokrajinama osim u glavnim gradovima i u područjima gdje živi puno doseljenika.

U Švicarskoj su narječja osvojila teren na štetu književnog jezika. Do II. svjetskog rata narječja su bila u povlačenju pred književnim jezikom i koristila se samo privatno i u neformalnim razgovorima. S izbijanjem rata, švicarski su se Nijemci okrenuli svojim narječjima i ponovo ih oživili. U drugoj polovici 20. stoljeća u Švicarskoj se dogodio svojevrsni "val narječja" koji je doveo do toga, da je književni jezik potisnut iz svakodnevne upotrebe i koristi se još samo na formalnoj razini (parlament, školska nastava, najave u sredstvima javnog prijevoza i sl.) Taj val narječja ne može se objasniti isključivo obrambenim stavom u odnosu na Nijemce nakon izbijanja rata. Važnu ulogu je odigrala i kultura mladih koji su iznjedrili pokret roka na narječju, a također i podrška koju su narječjima dale lokalne radiostanice.