Ivan Antun Zrinski
| Ivan Antun Zrinski | |
|---|---|
| grof | |
 Ivan Antun Zrinski na slici iz 18. stoljeća | |
| Rođenje | 1651. Ozalj (?), Hrvatska |
| Smrt | 11. studenoga 1703. Graz, Austrija |
| Plemićka kuća/obitelj | Zrinski |
| Otac | Petar Zrinski |
| Majka | Ana Katarina Zrinska |
| Vjera | katolik |
Ivan Antun Zrinski (na mađarskom: Zrínyi János Antal), (Ozalj (?), 1651. – Graz, 11. studenoga 1703.), bio je hrvatski grof iz velikaške obitelji Zrinski, te časnik u habsburškoj vojsci.
Životopis
Punim imenom Ivan IV. Antun Baltazar Zrinski rođen je 1651. godine kao jedini sin u braku hrvatskog bana Petra Zrinskog i njegove supruge Katarine rođ. Frankopan.
U vrijeme dok je njegov otac vodio urotu protiv kralja Leopolda, bio je još dijete. Školovao se kod senjskoga biskupa Ivana Smoljanića i augustinca Marka Forstala.[1] Nakon toga studirao je filozofiju, humanističke predmete (1669. u Leuvenu) i vojnu strategiju.[1] Stekao je visoko obrazovanje, o čemu svjedoče podatci da je govorio čak šest stranih jezika. S devetnaest godina uz hrvatski jezik govorio je i pisao talijanski, njemački, španjolski, francuski, mađarski te latinski jezik.[2]
Nakon sloma Zrinsko-frankopanske urote, ostao je na slobodi te je boravio u Pragu i tu je stupio u vojnu službu.[1] Nakon više godina koje je proveo u habsburškoj vojsci promaknut je u zapovjednika pukovnije.[1] Ratovao je protiv kuruca u sjevernoj Ugarskoj, a 1678. godine bio je zarobljen i potom zatočen u Erdelju. Kada su konfiscirana sva imanja njegovoga oca, među kojima i ona u Međimurju, odnosno Čakovcu, bio je po mišljenju Bečkog dvora trajna prijetnja.
U vrijeme dok je u bitki kod Slankamena 1691. godine, pogođen metkom u leđa[3], stradao njegov bratić Adam Zrinski, Ivan Antun je već godinama trunuo u tamnici. Jer, premda lojalan kralju, služivši kao časnik u njegovoj vojsci i istaknuvši se u mnogim bitkama, stalno je bio pod prismotrom i sumnjičen kao njegov protivnik, pa je naposlijetku 1683. godine optužen za veleizdaju i utamničen, isprva u Oberhausu a potom u tirolskoj utvrdi Rattenburg. Dvadeset je godina proveo po austrijskim zatvorima. U srpnju 1703. godine premješten je u zatvor u Grazu, a potom u utvrdu Schlossberg.
Iscrpljen i bolestan, dugo boravivši u vlažnim ćelijama, Ivan Antun umro je od upale pluća, u Grazu, u utvrdi Schlossberg, na Martinje, 11. studenoga 1703. godine. Tajno je pokopan, po noći 12. studenoga 1703. godine,[4] u grobnici ispod crkve dominikanskog samostana u Grazu jer su austrijske vlasti strahovale od dolaska velikoga broja hrvatskih studenata iz Graza na njegov sprovod.[1]
Smrću ovog mučenika ugasila se loza stare i slavne hrvatske velikaške obitelji Zrinski.
Posmrtni ostatci
Od 1920. godine Emilij Laszowski tragao je za podatcima o Ivanu Antunu grofu Zrinskom a nakon devetogodišnjega traganja, 1928. godine, pronađena je potvrda o njegovome pokopu u dominikanskoj crkvi u Grazu.[5] Zbog nepovoljnih političkih prilika nije bilo moguće obaviti prijenos njegovih posmtrnih ostataka u domovinu. Godine 1943. stvoren je projekt za prijenos. Njegovi su posmrtni ostatci u organizaciji Družbe "Braća Hrvatskoga Zmaja", 26. veljače 1944. godine, preneseni u Katedralu Blažene Djevice Marije u Zagrebu.[6][7] Kovčeg s posmrtnim ostatcima bio je 3. ožujka 1944. godine izložen na katafalku u posebno urešenoj zagrebačkoj prvostolnici, s brojnim vijencima. Dne 4. ožujka 1944. godine uz nazočnost državnih, vojnih i upravnih vlasti, izaslanstava raznih udruga te velikoga mnoštva naroda a nakon mise zadušnice, koju je služio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, kovčeg je položen u istu kriptu prvostolnice u kojoj počivaju njegov otac Petar Zrinski i ujak Fran Krsto Frankopan.[5]
Spomen
- Družba "Braća Hrvatskoga Zmaja", 30. travnja 1944. godine, u crkvi sv. Andrije u Grazu, na zidu kapelice sv. Križa, postavili su mu spomen ploču.[5]
Ploča, od bijeloga mramora, za koju je nacrt izradio akademski slikar Stjepan Kukec, ispisana na latinskome jeziku. Tekst je sastavio don Lovre dr. Katić, a ispisao ga je akademski slikar Stjepan Kukec. U prijevodu na hrvatski jezik to je:
- "Tko čita neka znade: Ovdje je od godine 1703. do 1944. počivao u miru Ivan Antun Zrinski, posljednji odvjetak slavnoga roda ŠUBIĆA ZRINSKIH, sin kneza Petra bana Hrvatske i markizice Katarine Frankopan. Njegove je ostatke g. 1944. prenio VITEŠKI RED HRVATSKOG ZMAJA odavle u Hrvatsku i sahranio ih u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi pokraj kostiju oca i ujaka. VITEŠKI RED HRVATSKOG ZMAJA G.G. 1944. P."[5]
Poveznice
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Hrvatska enciklopedija: Zrinski, Ivan Antun, pristupljeno 31. prosinca 2015.
- ↑ Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., ISBN 86-409-0065-5, str. 126.
- ↑ Trpimir Macan, Željko Holjevac, Povijest hrvatskoga naroda, 4. izmijenjeno i dopunjeno izd. Školska knjiga, Zagreb, 2013., ISBN 978-953-0-61560-1, str. 154.
- ↑ Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., ISBN 86-409-0065-5, str. 128.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 Anđelko Mijatović, Zrinsko-frankopanska urota, Alfa, Zagreb, 1992., ISBN 86-409-0065-5, str. 145.
- ↑ János J. Varga, Ivan Antun Zrinski, kraljev zatočenik, u: Susreti dviju kultura. Obitelj Zrinski u hrvatskoj i mađarskoj povijesti, gl. ur. Romana Horvat, ur. izdanja: Sándor Bene, Zoran Ladić i Gábor Hausner, Biblioteka Zbornici, knj. 4, Matica Hrvatska, Zagreb, 2012., ISBN 978-953-150-967-1, str. 478.
- ↑ Ljubomir Škrinjar, Bog nam sreću daj! - Hrvatski nek živi zmaj!:
- "1944. – Tijekom višegodišnjeg istraživanja Zmajevi su otkrili u Grazu grob Ivana IV. Antuna Baltazara grofa Zrinskog, jedinog sina Petra i Katarine Zrinski. Posmrtne ostatke su prinijeli u Zagreb i 26. veljače, (...)", HKV, 27. studenoga 2011., pristupljeno 31. prosinca 2015.
Vanjske poveznice
- Ivan Antun grof Zrinski, tekstovi Emilija Laszowskoga, Božidara Kukuljevića, Ante Cividinija i Eduarda Miloslavića, Izdanje Vitežkog reda Hrvatskog Zmaja, Zagreb, 1944.
- Mirnik, Ivan., Ivan Antun Baltazar grof Zrinski (Count Ivan IV Antun Baltazar of Zrin), sažetak, Svjetlo: časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja, 1-2; 30-33., (2005.)
- Turistička zajednica Međimurja: Povijesna kronologija, (u međumrežnoj pismohrani archive.org 6. rujna 2014.)