Ius ad bellum
Ius ad bellum, pravo koje se odnosi na općenite uvjete unutar kojih je dopustivo pribjeći ratu ili uporabi oružane sile. Dvije sastavnice ovog prava su zabrana uporabe sile među državama i iznimke toj zabrani (samoobrana i odobrenje UN-a za uporabu sile) regulira Povelja Ujedinjenih naroda iz 1945. godine. [1]:8.
Ograničenje posezanja za oružanim metodama rješavanja odnosa je novije u međunarodnom pravu. Tek od poslije Prvog svjetskog rata pribjegavanje uporabi uzima se za protuzakoniti čin. Dotad je to bio prihvatljivi način rješavanja sporova. Nakon Prvoga svjetskog rata poseglo se za stvaranjem međunarodnih pravnih instrumenata kojim bi se zabranilo rat. Prvi je Pakt Lige naroda iz 1919., slijedi Briand-Kelloggov pakt (Pariški ugovor) iz 1928.. Povelja UN iz 1945. nastavila je u tom pravcu, naglašavajući suzdržavanje ne samo od uporabe sile nego i od puke prijetnje silom.[1]:9.
Mogućnost ratnog rješenja ostavljena je kada jednu od država ili skupinu država napadne druga država ili skupina država, odnosno napadnutima daje pravo na pojedinačnu ili kolektivnu samoobranu. Uz napadnutu državu, kolektivnoj uporabi sile može pribjeći i Vijeće sigurnosti UN-a sukladno Glavi VII. Povelje uN, kao odgovoru na prijetnje miru, narušenje mira i čin agresije.[1]:9.
Povezani pojam je ius sin bello.
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Međunarodno humanitarno pravo. Odgovori na Vaša pitanja. Međunarodni odbor Crvenog križa. Ženeva, 2012., 2. izd., str. 8. Mrežne stranice Hrvatskoga crvenog križa. Pristupljeno 11. veljače 2026.