Andrej Čebotarev

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 350342 od 27. studenoga 2021. u 22:03 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži

Andrej Čebotarev (Zagreb, 3. srpnja 1954. - Zagreb, 9. kolovoza 2018.), bio je hrvatski povjesničar, arhivist, arheolog i prevoditelj. Pisao je stručno-znanstvene radove iz područja povijesti, arhivistike, kulture, teologije i filozofije.[1]

Životopis

Andrej Borisovič Čebotarev rođen je u Zagrebu 1954. godine. Potomak je ruskih emigranata koji su došli u Zagreb 1920. godine.[2] Arheologiju je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istome fakultetu stekao je i magisterij informacijskih znanosti. Magistrirao je 5. travnja 1993. godine s temom Statistička građa Ogulinske krajiške pukovnije (1746-1873) kao povijesni izvor.[3] U Hrvatskom državnom arhivu radio je od 1985. do 1991. godine.[4] Prvotno radio je kao mlađi arhivist, a nakon položenog stručnog ispita 1987. godine kao arhivist. Od 1987. do 1988. godine radio je u arhivskoj čitaonici, u kojoj je obavljao i poslove vezane uz evidencije i statističku obradu podataka.[4] Od ožujka 1988. do lipnja 1991. godine radio je u tadašnjem Odjelu za noviju arhivsku građu, a potom se zaposlio u Hrvatskom institutu za povijest gdje je radio do 2005. godine, stekavši titulu znanstvenog asistenta. Znao je ruski, poljski,[5] engleski i njemački jezik. Radove je objavljivao u časopisima: Povijesni prilozi, Časopis za suvremenu povijest, Glasilo grkokatoličke crkve sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu i Nova prisutnost. Pisao je o povijesnim temama ruske suvremene povijesti, martolozima, trgovcima robljem od 15. do 18. stoljeća, njemačkim obiteljima u Hrvatskoj, Vlasima u Hrvatskoj, Vojnoj krajini, te povijesti hrvatskih ratnika kroz stoljeća. Objavio je više od 50 znanstvenih i stručnih radova. Bio je vanjskim suradnikom na projektu Vojna krajina: društveno-kulturni integracijski procesi i nacionalni identitet, Hrvatskoga instituta za povijest.[6] Doktorska disertacija Vlasi Vojne krajine u XVI. i XVII. stoljeću, ostala mu je u rukopisu.[7]

Bio je dugogodišnjim aktivnim članom Udruge za predstavljanje kulturne baštine ruskoga govornog područja Vernisaž, te je godinama pjevao u mješovitom zboru pravoslavnog hrama Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu.[4]

Umro je u Zagrebu, 2018. godine. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.

Djela

  • Osvrt na suvremenu etruskologiju: (neki problemi etruščanskog jezika): diplomski rad, A. Čebotarev, Zagreb, 1983.[8]
  • Statistička građa Ogulinske krajiške pukovnije (1746-1873) kao povijesni izvor: magistarski rad, A. Čebotarev, Varaždin, 1993.[9]
  • Vlasi Vojne krajine u XVI. i XVII. stoljeću (doktorska disertacija), (u rukopisu)

Prevoditelj

  • Ruske ikone 15. - 20. stoljeća: Galerija Klovićevi dvori, 8. lipnja - 18. srpnja 2010., urednice Vesna Kusin, Iva Sudec, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2010. (jedan od prevoditelja teksta kataloga s ruskoga na hrvatski jezik)[10]
  • Katarina Velika carica svih Rusa: iz Državnog muzeja Ermitaž: Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, Državni muzej Ermitaž, Sankt Peterburg, 12. travnja - 29. srpnja 2018., urednice Natalia Bakhareva, Danijela Marković, Iva Sudec Andreis, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2018., (jedan od prevoditelja teksta kataloga s ruskoga na hrvatski jezik)[11]

Spomen

Izvori

  1. ↑ MG, Srijeda u muzeju: Andrej Čebotarev priča o ruskim emigrantima, a “Kalinke” recitiraju Puškina i Jesenjina, regionalni.com, 5. veljače 2018., pristupljeno 3. siječnja 2020.
  2. ↑ U Zagrebu proslavljen Sveti Dositej ispovjednik, p-portal.net, 15. siječnja 2015., pristupljeno 3. siječnja 2020.
  3. ↑ Popis magistara informacijskih znanosti u 1993. godini // Journal of Information and Organizational Sciences, br. 17, 1993., str. 265. - 267., (Hrčak), str. 267.
  4. ↑ 4,0 4,1 4,2 Nadežda Baranovski, Marijan Bosnar, In memoriam, Nekrolog. Andrej Čebotarev (1954.–2018.) // Arhivski vjesnik, sv. 61, br. 1, 2018., str. 351. - 352., (Hrčak)
  5. ↑ Boris Nikšić, Idejni svijet Andreja Čebotareva, 3. studenoga 2019., ruskaljetopis.hr, pristupljeno 25. kolovoza 2020.
  6. ↑ Vojna krajina: društveno-kulturni integracijski procesi i nacionalni identitet, isp.hr, pristupljeno 3. siječnja 2020.
  7. ↑ 61. Tip rada: Rukopis. Naslov: Vlasi Vojne krajine u XVI. i XVII. stoljeću (doktorska disertacija), SVIBOR - Prikupljanje podataka o projektima u RH, Ministarstvo znanosti i tehnologije, mzos.hr, pristupljeno 21. kolovoza 2020.
  8. ↑ Autor Čebotarev, Andrej, Hrvatski nacionalni skupni katalog, skupnikatalog.nsk.hr, pristupljeno 21. kolovoza 2020.
  9. ↑ Statistička građa Ogulinske krajiške pukovnije (1746-1873) kao povijesni izvor : magistarski rad, library.foi.hr, pristupljeno 3. siječnja 2020.
  10. ↑ Ruske ikone 15. - 20. stoljeća : Galerija Klovićevi dvori, 8. lipnja - 18. srpnja 2010. / autori tekstova Svetlana Katkova, Nina Griaznova ; prijevod s ruskoga Natalija Bertol, Vesna Crnolatac-Janjić, Andrej Čebotarev ; fotografije Roman Suslov, Aleksandr Kopačev ; urednice Vesna Kusin, Iva Sudec, crolib.hr, pristupljeno 3. siječnja 2020.
  11. ↑ Katarina Velika carica svih Rusa: iz Državnog muzeja Ermitaž: Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, Državni muzej Ermitaž, Sankt Peterburg, 12. travnja - 29. srpnja 2018., urednice Natalia Bakhareva, Danijela Marković, Iva Sudec Andreis, Galerija Klovićevi dvori, Zagreb, 2018., ISBN 978-953-271-110-3, str. 344., gkd.hr, pristupljeno 21. kolovoza 2020.
  12. ↑ Katarina Todorcev Hlača, Okrugli stol posvećen djelu Andreja Borisoviča Čebotareva, 23. listopada 2019., ruskaljetopis.hr, pristupljeno 3. siječnja 2020.

Vanjske poveznice

  • Pregled po znanstveniku: Andrej Čebotarev (MB: 191456), Hrvatska znanstvena bibliografija CROSBI
  • Andrej Čebotarev, Građa za proučavanje upravnog sustava krajiških pukovnija (1746-1873) s posebnim obzirom na Ogulinsku krajišku pukovniju br. 3 // Arhivski vjesnik, br. 34-35, 1992., str. 195.-212., (Hrčak)
  • Andrej Čebotarev, Nove teme i pristupi u sovjetskoj historiografiji 1990. i 1991. godine // Časopis za suvremenu povijest, sv. 24, br. 1, 1992., str. 223.-252., (Hrčak)
  • Andrej Čebotarev, Djelatnost "Austrijskog instituta za Istočnu i Jugoistočnu Europu" i njegove publikacije // Časopis za suvremenu povijest, sv. 24, br. 2, 1992., str. 217.-227., (Hrčak)
  • Andrej Čebotarev, Bioetičko naučavanje Ruske pravoslavne crkve // Nova prisutnost: časopis za intelektualna i duhovna pitanja, sv. 4, br. 1, 2006., str. 161.-178., (Hrčak)
Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Andrej_Čebotarev&oldid=350342"