Branko Benzon (Postira, Brač, 29. kolovoza 1903. − Caracas, Venezuela, rujna 1970.), hrvatski liječnik kardiolog, političar i diplomat.[1]
Životopis
Rodio se je u Postirama. U Zagrebu je završio studij medicine. Specijalizirao je kardiologiju. Bio primarij u Merkurovu sanatoriju u Zagrebu. Velikosrpski hegemonistički režim 1932. ga je godine otpustio iz državne službe.[1] Razlog otpuštanja je bio taj što je bio izrazito progermanski orijentiran.[2] Medicinske je članke objavljivao i poslije toga u Liječničkom vjesniku.[3]
Bio je prisiljen emigrirati 1940. godine.[1] Prvo je odredište bila Slovačka, a potom Njemačka.[1] Pravo objašnjenje odlaska nije do kraja dano. Dvije su inačice objašnjenja. Prva je Mačkova tužba zbog klevete protiv Benzona. Druga je da ga je Mile Budak poslao u Bratislavu i potom u Berlin. Ovaj je razlog bio izrazito poslovne naravi: trebao je moćnike Trećeg Reicha uvjeriti u potrebu stvaranja hrvatske države koja bi obuhvaćala i stare pokrajine - Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu sa Sandžakom i Bačkom. Ključne naputke mu je dao Slavko Kvaternik, a činila ih je činjenica važnih prometnih pravaca koji bi prolazili kroz Njemačkoj prijateljskoj državi i uz sve to im natuknuti povijesno prijateljstvo Nijemaca i Hrvata. Malo poslije travanjskog rata, u Berlinu je uspostavio mrežu hrvatske emigracije. Ondje je s Andrijom Artukovićem i još nekim visoko pozicioniranim ustašama organizirao skupinu. Utaborili su se u u hotelu Kaiserhof, gdje su oko sebe okupili mlade intelektualce i ine pronjemački orijentirane Hrvate. Osnovali su radijsku postaju Velebit koja je odašiljala program u domovinu radi uvjeravanja Hrvata da se ne odupire Wehrmachtu.[2]
Kad je proglašena NDH, bio je član hrvatskog državnog vodstva. Poslije diplomat NDH. Obnašao je dužnost veleposlanika NDH u Trećem Reichu[1] od 19. travnja 1941. do listopada 1941. u Berlinu.[4] Smijenjen je zbog "nediplomatskog ponašanja", jer je agitirao protiv Italije, a drugi izvori navode i njegovo napadnije zavodničko ponašanje prema ženama iz dužnosničkih obitelji, pa je opozvan u Zagreb već 10. listopada 1941.[2] i poslije premješten je u veleposlanstva u Rumunjskoj gdje je ostao do proljeća 1942. i potom u Mađarskoj gdje je ostao do pred kraj rata. Bio je povezan s urotnicima Lorkovićem i Vokićem zbog čega se sukobio s vrhom.[2] Nešto prije je rat završio, ožujka 1945., otišao je u Španjolsku gdje je proveo dvije godine[2] a zatim je otišao u Argentinu,[1] navodno uz pismenu preporuku Francisca Franca Juanu Peronu.[2] Ondje se je zaposlio kao asistent na Medicinskom fakultetu a zatim je osnovao Direkciji za useljenike.[1] Bio je zadužen za prihvat odbjeglih Hrvata.[2] Primao je Hrvate koji su bili u NDH, ali isto tako je isposlovao kod argentinske vlade primanje hrvatskih izbjeglica iz El Shatta.[5]
Kad je u Argentini pao Juan Perón 1955., otišao je u Venezuelu. Ondje je radio u Caracasu u američkoj bolnici gdje je vodio odjel. Umro je 1970. godine.[1]
Luka Fertilio objavio je esej o Benzonu u Hrvatskoj reviji 1975. godine.[6]
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Hrvatski leksikon A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., ISBN 9539672813, str. 87.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 Spasio Hrvate od komunističkih zlikovaca: Branko Benzon, Bračaninu koji je zavodio žene Hitlerovih generala, Portal Oko/izvor:jutarnji.hr, 3. studenoga 2014.
- ↑ Metelgrad Članci Branka Benzona
- ↑ (nje.) Peter Broucek: Ein General im Zwielicht: die Erinnerungen Edmund Glaises von Horstenau, str. 105., Böhlau, 1988., ISBN 9783205087434, Google Knjige
- ↑ Dušan Bezić: Šoltanin na tankon ledu. Odlazak izbjeglica za Argentinu, Izdavački centar Rijeka, str. 118., ISBN 9789536939787, Google Knjige
- ↑ Bibliografija Hrvatske revije. LZMK Fertilio, Luka. Poslanici N. D. H. u Trećem Reichu: Branko Benzon. // Hrvatska revija. 25 (1975) 1. Eseji i različiti članci
Vanjske poveznice
- Boljani Studenti medicine (III. semestar) 1922. u dvorani za seciranje u Anatomskom institutu u Zagrebu, s Brankom Benzonom
- Academia.edu Zapisnik UDB-e o saslušanju ustaškog pukovnika Ivana Perčevića od 3. I. 1947. godine
- Pero Zlatar: Podlistak "Meta Pavelić - Živ ili mrtav" (9). Zidarski posao poglavniku zidaru, Tabloid, br. 223 (srp.)