Bijeljenje

Koža kratko izložena 35%-tnom vodikovom peroksidu H₂O₂.

Aktivni ugljen je porozni materijal s vrlo velikom unutarnjom površinom (samo jedan gram aktivnog ugljena može imati površinu i preko 500 m²).

Bijeljenje je postizanje bjeline i ljepšeg izgleda materijala, poluproizvoda i proizvoda uklanjanjem neugledne boje s pomoću različitih kemijskih sredstava, takozvanih bjelila.

Bijeljenje drvenjače

Podrobniji članak o temi: Drvenjača

Po potrebi, drvenjača se podvrgava bijeljenju, zavisno o vrsti papira za koju se priprema. Sredstva za izbjeljivanje su:

• natrijev hidrosulfit: kojim se bjelina drvenjače povisi za približno 10˚;
• vodikov peroksid kojim je moguće dići bjelinu drvenjače za 22˚.

Proizvedena drvenjača prevozi se do strojeva za izradu papira, i to na dva načina, koji zavise o udaljenosti tvornice papira od pogona za proizvodnju drvenjače. Ako je tvornica papira neposredno uz tvornicu drvenjače, drvenjača se prevozi pumpama do koritastog mlina (holendera) za mješanje sa ostalim dodacima potrebnim za izradu papira, a na veće udaljenosti, drvenjača se prvo dehidrira, pakira u bale i odvozi prijevoznim sredstvima do tvornice papira.

Drvna celuloza

Udjel celuloze u drvnoj masi iznosi obično nešto više od 40%. Svrha je kemijskih postupaka za dobivanje celuloze iz drveta da se ukloni lignin, kako bi se drvna masa pretvorila u vlaknastu kašu. Glavni kemijski postupci, koji se razlikuju prema reagensima upotrijebljenim za delignifikaciju drveta, jesu sulfitni i sulfatni, dok je natronski postupak izgubio na važnosti i rijetko se primjenjuje.

Sulfitna celuloza proizvodi se obradom drveta (sječke) koje ne sadrži mnogo smole. To je uglavnom smreka, jela i topola. Odlika je sulfitne celuloze što je svijetle boje, pa se ponekad i u nebijeljenom stanju može upotrijebiti za proizvodnju nekih vrsta papira. Osim toga, lako se melje i može se po potrebi bijeliti i oplemenjivati. Sulfitna celuloza služi za proizvodnju tiskovnih, pisaćih, slikarskih, pergamin papira i tako dalje.

Sulfatna celuloza proizvodi se postupkom koji je primjenjiv za preradu svih vrsta drveta (četinara i lišćara) bez obzira na količinu smole, pa i za preradu stabljika različitih trava. Odlikuje se dugim i čvrstim vlaknima, koja su manje oštećena nego u sulfitnoj i natronskoj celulozi. Od sulfatne celuloze proizvodi se vrlo čvrst papir, koji u nebijeljenom stanju služi u prvom redu kao omotni papir, zatim kao kabelski i kondenzatorski papir, i slično.

Bijeljena sulfitna i sulfatna celuloza proizvodi se obradom oksidirajućim sredstvima. Neka od tih sredstava bijele celulozu razgrađivanjem obojenih primjesa, a druga samo prevode obojene primjese u bezbojne. Pri tom se djelomično uklanja i preostali lignin, pa se dobiva vrlo kvalitetna celuloza, koja služi za proizvodnju pisaćih i tiskovnih, bankpost, ofsetnog i drugih vrsta finih papira i kartona.

Kemijsko bijeljenje

Kemijsko bijeljenje djelotvorno je za apsorpciju boje iz različitih otopina (na primjer iz otopine sirovog šećera ili derivata preradbe nafte i drugog s pomoću aktivnog ugljena) i za razaranje boje, uglavnom jakim oksidativnim djelovanjem, što se osobito primjenjuje u tekstilnoj industriji kao najvažniji pripremni proces za oplemenjivanje tekstila. Tekstil se može bijeliti u svim oblicima, to jest kao vlakna, pređa, pletivo i tkanine. Tako se iz prirodnih vlakana uklanjaju žućkasti pigmenti zaostali nakon odškrobljavanja, iskuhavanja i pranja.

Celulozni se materijali bijele najčešće vodikovim peroksidom, a u novije doba i perkiselinama, dok natrijev hipoklorit iz ekoloških razloga izlazi iz uporabe. Bijeljenje u blažim uvjetima (predbijeljenje) služi kao pripremni proces za bojenje i tisak. Bijeljenje bijele robe provodi se u oštrijim uvjetima. Peroksidnim bijeljenjem u alkalnom mediju, pod povišenim tlakom i na temperaturi do 130 °C, roba se istodobno iskuhava i bijeli. Uklanjaju se popratne supstancije na pamuku (vosak, pektini, hemiceluloze i tako dalje), a nakon dodatnoga vrućeg pranja i daljnjeg ispiranja dobiva se čisti pamuk, bez primjesa, koji može služiti kao higijenska vata. U tome i sličnim primjerima bijeljenje je pripremni i završni proces. Životinjska se vlakna (vuna) rjeđe bijele, i to oksidativno, najčešće vodikovim peroksidom, katkad perkiselinama, ili reduktivno, stabiliziranim natrijevim hipodisulfitom. Umjetna se vlakna, ako nisu u mješavinama s prirodnim vlaknima, rijetko bijele jer iz proizvodnje izlaze već dosta bijela. Za oksidacijsku razgradnju obojenih nečistoća u deterdžente se dodaje natrijev perborat.

Optičko bijeljenje

Optičko bijeljenje postiže se dodatkom tvari koje upijaju (apsorbiraju) ultraljubičasto zračenje, a istodobno fluoresciraju vidljivo zračenje u ljubičastom i plavom području. Tako se povećava emisija svjetlosti, bjelina i sjajnost, a neutralizira žućkasti ton. Kao najvažnija optička bjelila upotrebljavaju se derivati stilbena, benzidina i heterocikličkih spojeva (na primjer kumarin, benzimidazol, pirazolin). U proizvodnji tekstila dodaju se u kupelj za bijeljenje ili u apreturnu kupelj, a osim za bijeljenje tekstila služe i za bijeljenje papira, deterdženata, polimernih materijala, lakova, voskova i drugo.