- PREUSMJERI Predložak:Infookvir pomorska luka
Trajektna luka Split d.d. je hrvatsko poduzeće iz Splita, Hrvatska u srednjoj Dalmaciji. Luka je, izvorno bila, trgovačko mjesto koje su prvotno osnovali grčki doseljenici s otoka Visa, a potom su ga preuzeli Rimljani. Luka je napredovala kroz srednji vijek, ali je doživjela pad krajem 18. i početkom 19. stoljeća kada je Riječka luka preuzela ulogu primarne trgovačke i pomorske luke u regiji.
Povijest
_makes_her_approach_to_the_port_city_of_Split,_Croatia.jpg)
Prvi transport u blizini gdje je današnja Trajektna luka bila je tadašnja luka Asphalatos, kojeg su osnovali Grčki starosjedioci osnovali u 4. st. pr. Kr. Pozicija transportne luke bila je izabrana zbog prirodne lokacije luke i ima široki izlaz i pogled na Jadransko more te na susjedne otoke naseljene Ilirima, najviše zbog blizine Salone. Znatniji pomorski promet odvijao se u to doba u Solinskoj uvali, gdje su se nalazila obalna postrojenja Salone, te u lukama grčkih naselja Epetiona na mjestu današnjega Stobreča i Traguriona na mjestu današnjega Trogira. Split je dobio na značenju tek izgradnjom Dioklecijanove palače početkom 4. st. Tada je u njezinu južnom dijelu uređena mala luka namijenjena pristajanju carskih brodova. U antičkome razdoblju postojala je još jedna luka u uvali Spinut, na sjevernoj strani splitskoga poluotoka.[1]
Nakon toga splitsku obalu je preuzeo Bizant sve do nastanka Hrvatskog Kraljevstva u početku 10. stoljeća.[2][3] Hrvatska i Kraljevina Ugarska su se 1102. ujedinili u personalnu uniju.[4] Do 12. stoljeća Split je razvio trgovačke rute sa svojim zaleđem i pomorskom trgovinom diljem Jadranskog mora i Sredozemlja.[5] Mletačka Republika dobila je potpunu kontrolu nad Dalmacijom i gradom Splitom do 1428. godine.[6] U 16. stoljeću Split je bio središte pomorske trgovine Balkana gdje se prevozila roba koja je dolazila iz Osmanskog Carstva, Indije i Perzije do Mletačke Republike i obrnuto. Nakom pada Mletačke Republike, Split je između 1797. i 1806. godine došao pod vlast Habsburške Monarhije i Austro-Ugarske Monarhije do Napoleonove Francuske koja je vlast nad gradom i njenom lukom preuzela od 1806. do 1813. kad je grad pao ponovno pod vlašću Austro-Ugarske, nakon njene obnove, preciznije Split je bio pod izravnom kontrolom Beča i njenog Austrijskog Carstva.[7] U tom su razdoblju trgovački brodovi i njihove trgovačke rute bili preusmjereni u druge istočnojadranske pomorske luke, pogotovo u riječku luku što je uzrokovalo pad gradskog gospodarstva.[5] Dolaskom Splita pod austrijsku vlast 1797. prestale su čvrste mletačke stege i ograničenja, oživjela je trgovina i ojačalo brodarstvo. Karavane iz Osmanskoga Carstva ponovno su počele dolaziti, a tereti su se, umjesto samo u Veneciju, otpremali u mnoge druge luke.[8] Nakon što je 1805. grad došao pod francusku vlast, vojni zapovjednik Dalmacije maršal August Marmont započeo je velike građevinske radove. Srušene su stare mletačke utvrde, a materijal je iskorišten za nasipanje mora. Duljina obale u splitskoj luci tijekom tih je zahvata udvostručena.[8]
U drugoj polovici 19. stoljeća gospodarstvo grada Splita i okolice počelo se oporavljati i Split je ubrzo postao središte srednje Dalmacije, povezujući zaleđe i susjedne otoke. To je potaknulo razvoj gradske luke i njezinih prometnih veza, uključujući izgradnju novog lukobrana i željezničke pruge Split – Knin. 1925. godine želježnica je povezana sa želježničkom prugom između Rijeke i Zagreba preko Gospića što je omogućilo razvoj moderne luke. Od 1957. godine, teretni terminali luke Split premješteni su iz središta grada na područjima industrijske zone u Stinicama, Solinu i Kaštelima dok se za potrebe putničkog prometa još uvijek koristi luka na istočnoj obali grada.[9][5]
Izvori
- ↑ "Luka Split". tehnika.lzmk.hr. Hrvatska tehnička enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža,. 26. rujna 2017.. https://tehnika.lzmk.hr/luka-split/ Pristupljeno 3. prosinca 2020.
- ↑ Vladimir Posavec (ožujak 1998). "Povijesni zemljovidi i granice Hrvatske u Tomislavovo doba". Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 30 (1): 281–290. ISSN 0353-295X. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=62779 Pristupljeno 24. svibnja 2020.
- ↑ Edward Gibbon; John Bagnell Bury; Daniel J. Boorstin (1995.) (engl.). The Decline and Fall of the Roman Empire. New York: Modern Library. str. 335. ISBN 978-0-679-60148-7. https://books.google.com/books?id=bdKLyie1M50C Pristupljeno 24. svibnja 2020.
- ↑ Ladislav Heka (listopad 2008.). "Hrvatsko-ugarski odnosi od sredinjega vijeka do nagodbe iz 1868. s posebnim osvrtom na pitanja Slavonije". Scrinia Slavonica (Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) 8 (1): 152–173. ISSN 1332-4853. http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=68144 Pristupljeno 24. svibnja 2020.
- ↑ 5,0 5,1 5,2 "Port History". Split Port Authority. http://www.portsplit.hr/index.php?Itemid=30&id=13&option=com_content§ionid=4&task=category Pristupljeno 24. svibnja 2020.
- ↑ Richard C. Frucht (2005.) (engl.). Eastern Europe: An Introduction to the People, Lands, and Culture. ABC-CLIO. str. 422–423. ISBN 978-1-57607-800-6. https://books.google.hr/books?id=lVBB1a0rC70C Pristupljeno 24. svibnja 2020.
- ↑ Harold Nicolson (2000). The Congress of Vienna: A Study in Allied Unity: 1812–1822. Grove Press. str. 180. ISBN 978-0-8021-3744-9. https://books.google.com/books?id=ZTC3IWC_py8C Pristupljeno 3. prosinca 2020.
- ↑ 8,0 8,1 "Luka Split". tehnika.lzmk.hr. Hrvatska tehnička enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. 26. rujna 2017.. https://tehnika.lzmk.hr/luka-split/ Pristupljeno 25. prosinca 2020.
- ↑ Sandi Vidulić (2. ožujak 2010.). "Od Rodrige do Žuvića". Slobodna Dalmacija. http://www.slobodnadalmacija.hr/Split/tabid/72/articleType/ArticleView/articleId/93752/Default.aspx Pristupljeno 12. prosinac 2011.
Vanjske poveznice
- Luka Split. Hrvatska tehnička enciklopedija - portal hrvatske tehničke baštine
|
Ovo je osnova ili početak budućeg članka. Pomozite Wikipediji i dopunite ga. |