Ludwig Mies van der Rohe

Izvor: Hrvatska internetska enciklopedija
Inačica 86442 od 1. rujna 2021. u 08:52 koju je unio WikiSysop (razgovor | doprinosi) (Bot: Automatski unos stranica)
(razl) ←Starija inačica | vidi trenutačnu inačicu (razl) | Novija inačica→ (razl)
Skoči na:orijentacija, traži
  1. PREUSMJERI Predložak:Infookvir likovni umjetnik

Ludwig Mies van der Rohe, rođen je kao Maria Ludwig Michael Mies, 27. ožujak, 1886. - 17.kolovoz, 1969.) bio je njemački i američki arhitekt. Najčešće su ga zvali skarćeno, samo po prezimenu - Mies. Mies je uz Waltera Gropiusa i Le Corbusiera, najpoznatije ime u stvaranju moderne funkcionalne arhitekture. On je dao i veliki doprinos u stvaranju modernog dizajna, kao jedan od ravnatelja slavnog Bauhausa. Njegov pristup se odlikovao ekstremnom čistoćom i jednostavnošću oblika. Svoju metodu oblikovanja, zvao je „arhitektura kože i kosti”. Slavan je i po svojoj sjajnoj uzrečici „manje je više” (koja je postala krilatica minimalizma) i citiranju Gustava Flauberta: „Bog je u detaljima”, koje su mu bile misli vodilje pri rješavanju problema oblikovanja.

Vila Tugendhat u Brnu (Češka) se smatra remek-djelom arhitekta i ikonom moderne arhitekture funkcionalizma. Zbog toga je upisana na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Europi 2001. god.

Životopis

Njemački paviljon u Barceloni, Španjolska, 1929.
Stolica Barcelona u Njemačkom paviljonu
Kuća Farnsworth, Plano, Illinois, 1946.

Prva znanja o umjentosti i oblikovanju stekao je od svoga oca koji je držao klesarsku radionicu u Aachenu, tada Kraljevina Pruska. Od 1897.–1900. god. pohađao je crkvenu školu, a u Berlin se preselio 1905. godine gdje se zaposlio u uredu arhitekta i dizajnera nameštaja, Brune Paula. Prvu građevinu je projektirao kao 21-godišnji arhitekt 1907. godine; bila je to drvena zgrada u klasicističkom stilu na koju je utjecala engleska arhitektura i djela K. F. Schinkela. Od 1908. godine radio je u uredu Petera Behrensa, zajedno s Le Corbusierom i Gropiusom, koji će kasnije također biti povezani s Bauhausom.

Njegov talent je ubrzo prepoznat i Mies se probio u berlinsku kulturnu elitu dodavši svom imenu majčino prezime »Rohe« ispred kojega je stavio nizozemsko »van der«, jer je njemačko »von« zakonski bilo ograničeno na plemiće po krvi[1]. Tako je od 1911.–12. god. radio je na projektu njemačke ambasade u Sankt Peterburgu i projektirao je obiteljsku kuću supružnika Kronelovih u Haagu, a osobni studio je osnovao već 1912. godine. U svojim prvim radovima se trudio za radikalniji spoj arhitekture i tehnologije. God. 1913., Mies je oženio Adele Auguste (Ada) Bruhn (1885.-1951.), kćerko bogatog industrijalca, s kojom je imao tri kćerke. U suradnji s Hansom Richterom, Wernerom Graffom i El Lissitzkyjem izdavao je časopis Gestaltung („oblikovanje“) u kojem se zalagao za industrijalizaciju svih oblasti arhitekture.

Tijekom Prvog svetskog rata Mies je služeći u vojsci dobio izvanbračnog sina 1917. god. Rastao se od supruge 1918., a službeno su se razveli 1921. godine, no nastavio je održavati blizak odnos sa kćerima, a njegov unuk Dirk Lohan (sin kćerke Marianne, r. 1938.) je kasnije čak studirao kod njega i radio s njim u SAD-u[2].

Odmah po završetku Prvog svetskog rata uključio se u skupinu „November” u kojoj je bio ravnatelj arhitektonskih izložbi. Godine 1921., na natječaj za zgradu u berlinskoj ulici Friedrichstraße Mies je poslao projekt nebodera potpuno staklenog pročelja kojim je učinio dramatični preokret u čistu estetsku studiju. Zgrada se odlikovala jednostavnošću i svojom staklenom fasadom odredila je razvoj nebodera 40-ih i 50-ih godina 20. stoljeća. God. 1926., izabran je za predsjednika udruženja umjetnika i arhitekata njemačkog Werksbunda. Tijekom izložbe „Werkbund Expozition“ 1927. godine, kojom je on ravnao, 16 svjetskih arhitekata je predstavilo svojih 320 projekata modernih zgrada u kojima su upotrebljavali psihološka i sociološka znanja uz upotrebu suvremenih materijala, uglavnom betona i stakla. Bile su to prve zgrade s kockastim forama i ravnim krovovima. Godine 1928., kao ravnatelju njemačke selekcije izložbe u Barceloni, povjerena mu je uloga arhitekta njemačkog paviljona. Zgrada je služila kao informacijski centar i prenoćište. Iako je 1930. godine uništena, kao uzor suvremene arhitekture, od 1983. do 1989. godine je ponovno izgrađena. U njoj je Mies pažljivo koristio mnoge materijale, dok je otvorenošću ova prizemnica fantastično spajala interijer s eksterijerom kako je Mies usmjerio kretanje posetitelja na izložbi.

U isto vrijeme Mies je radio i projekt za supružnike Tugendhat u Brnu (Vila Tugendhat, 1930.), te kuću za Emila Noldea. Od 1930.–33. god. bio je ravnatelj poznate škole dizjana, Bauhaus, za koju je napravio nekoliko projekata. No, nakon nacističkog pritiska, Mies je s kolegama odlučio zatvoriti školu. Nacisti su odbijali njegovu arhitekturu kao „protunjemačku” i Miesu je bilo otežano stvarati u tom ozračju. Zbog toga je 1937. god. emigrirao je u SAD, gdje je već sljedeće godine postao upravitelj odjela za arhitekturu na „Institutu tehnologije Armour”, kasniji Illinois Institute of Technology (IIT) u Chicagu za koji je izgradio nekoliko zgrada.

Zgrada Seagram u New Yorku (1958.) se smatra reprezentativnim primjerom poslijeratnog nebodera

Glavni znak njegovih radova u SAD-u je čelični skelet s pravilnom osnovom koji je moduliran. U tom modulu izgradio je vikendicu Edite Farnswort (Kuća Farnsworth, 1946.-51.), koju je shvatio kao otvoreni paviljon. Daljne građevine skeletnih konstrukcija bile su stambene zgrade 860-880 Lake Shore Drive u Chicagu (1949.), te zgrada instituta IIT, tzv. Crown Hall (1950.-56.), za koju je iskoristio ideju velikog društvenog prostora ispod spuštenog stropa na okvirima. Njegovo posljednje djelo je Narodna galerija u Berlinu (Neue Nationalgalerie, 1968.), čije je otvorenje propustio zbog astme. Umro je 1969. godine u Chicagu i nakon kremacije njegov pepeo je sahranjen uz druge slavne arhitekte na groblju Graceland. Njegov grob je, u duhu njegove arhitekture, označen jednostavnim tamnim blokom granita i velikim drvetom[3].

Djela

Mies je, kao i njegovi suvremenici, naročito nakon Drugog svjetskog rata, bio stvaratelj novog stila u arhitekturi, koji je predstavljao duh njegova vremena. Njegove građevine su sretna i dobro odvagnuta kombinacija minimalističkih oblika dobro uklopljenih u okolni veliki slobodni prostor. Među prvima je počeo primjenjivati moderne industrijske materijale poput stakla i čelika, koji su se u njegovim djelima potpuno osamostalili.

Bavio se i dizajnom i bio je posljednji ravnatelj Bauhausa. Njegove stolice, stolica Barcelona iz njemačkog paviljona, kao i ona iz Brna koju je predložio za obitelj Tugendhat, izrađuju se i dan danas.

Kronološki popis važnijih djela

Izvori

Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Na Wikimedijinom Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Mies van der Rohe Ludwig Mies van der Rohe
  1. ↑ Ludwieg Mies van der Rohe (1886–1969) na designboom.com (engl.) Preuzeto 7. siječnja 2013.
  2. ↑ Mies's Children na tugendhat.eu (engl.) Preuzeto 7. siječnja 2013.
  3. ↑ Članak povodom njegove smrti, New York Times, 17. kolovoza 1969. (engl.) Preuzeto 7. siječnja 2013.
  • Peter Blake, The Master Builders, W W Norton & Company, Inc., New York, 1976. ISBN 0-393-00796-0

Vanjske poveznice

Dobavljeno iz "https://enciklopedija.cc/index.php?title=Ludwig_Mies_van_der_Rohe&oldid=86442"