TCP/IP

IP Model

Sloj	Protokol
Aplikacijski	DNS, DHCP, TLS/SSL, TFTP, FTP, HTTP, IMAP, IRC, NNTP, POP3, SIP, SMTP, SNMP, SSH, Telnet, BitTorrent, RTP, rlogin, …
Transportni	TCP, UDP, DCCP, SCTP, IL, RUDP,
Mrežni	IP (IPv4, IPv6), ICMP, IGMP, ARP, RARP, …
Podatkovni	Ethernet, Wi-Fi, Token ring, PPP, SLIP, FDDI, ATM, DTM, Frame Relay, SMDS, …

TCP/IP (eng. ‘‘Transmission Control Protocol/Internet Protocol’’) je skup komunikacijskih protokola koji omogućuje međusobno povezivanje računalnih uređaja na internetu i sličnim računalnim mrežama. TCP/IP se također koristi kao komunikacijski protokol u privatnim računalnim mrežama (intranet ili ekstranet).

Slojevit model TCP/IP grupe protokola

Mrežni model korišten u TCP/IP grupi protokola je 4-slojni model koji se sastoji od sljedećih slojeva:

1. Sloj podatkovne veze
2. Mrežni sloj
3. Transportni sloj
4. Aplikacijski sloj

U usporedbi s drugim često upotrebljavanim modelom računalnih mreža (OSI), koji za razliku od ovog modela sadrži 7 slojeva, moguće je napraviti sljedeću usporedbu slojeva (ne potpuno precizno, ali za potrebe razumijevanja dovoljno dobro poopćenje):

OSI model	TCP/IP model
7. Aplikacijski sloj	4. Aplikacijski sloj
6. Prezentacijski sloj
5. Sloj sesije
4. Transportni sloj	3. Transportni sloj
3. Mrežni sloj	2. Mrežni sloj
2. Sloj podatkovne veze	1. Sloj podatkovne veze
1. Fizički sloj

TCP/IP se sastoji od četiri sloja koji odgovaraju četiri gornja sloja OSI modela (engl. ‘‘Open Systems Interconnection model’’). To su:

• Aplikacijski sloj - definira protokole za komunikaciju između aplikacija, kao što su HTTP, FTP, SMTP i DNS.
• Transportni sloj - definira protokole za pouzdanu i nepouzdanu prijenos podataka između domaćina, kao što su TCP i UDP (engl. ‘‘User Datagram Protocol’’).
• Mrežni sloj - definira protokole za adresiranje i usmjeravanje paketa kroz mrežu, kao što su IP, ICMP (engl. ‘‘Internet Control Message Protocol’’) i IGMP (engl. ‘‘Internet Group Management Protocol’’).
• Sloj podatkovne veze - definira protokole za fizičku transmisiju podataka preko različitih medija, kao što su Ethernet, Wi-Fi, Token ring, PPP (engl. ‘‘Point-to-Point Protocol’’), SLIP (engl. ‘‘Serial Line Internet Protocol’’), FDDI (engl. ‘‘Fiber Distributed Data Interface’’), ATM, SMDS (engl. ‘‘Switched Multimegabit Data Service’’) i drugi.

Dva glavna protokola u IP skupu služe specifičnim funkcijama. TCP definira kako aplikacije mogu stvoriti kanale komunikacije preko mreže. Također upravlja kako se poruka sastavlja u manje pakete prije nego što se prenesu preko interneta i ponovno sastave u pravom redoslijedu na odredišnoj adresi. IP definira kako adresirati i usmjeravati svaki paket da bi se osiguralo da dođe do pravog odredišta. Svako računalo na mreži provjerava ovu IP adresu da bi odredilo gdje proslijediti poruku. Podmrežna maska govori računalu ili drugom mrežnom uređaju koji dio IP adrese se koristi za predstavljanje mreže, a koji dio se koristi za predstavljanje domaćina ili drugih računala na mreži. NAT (engl. ‘‘Network Address Translation’’) je virtualizacija IP adresa. NAT pomaže poboljšati sigurnost i smanjiti broj IP adresa koje organizacija treba. Uobičajeni TCP/IP protokoli uključuju sljedeće:

• HTTP (engl. ‘‘Hypertext Transfer Protocol’’) upravlja komunikacijom između web poslužitelja i web preglednika.
• HTTPS (engl. ‘‘HTTP Secure’’) upravlja sigurnom komunikacijom između web poslužitelja i web preglednika.
• FTP (engl. ‘‘File Transfer Protocol’’) upravlja prijenosom datoteka između računala.
• SMTP (engl. ‘‘Simple Mail Transfer Protocol’’) upravlja slanjem e-pošte.
• DNS (engl. ‘‘Domain Name System’’) upravlja prevodom imena domene u IP adresu.

Kako TCP/IP radi?

TCP/IP koristi model klijent-poslužitelj komunikacije u kojem korisnik ili stroj (klijent) dobiva uslugu, poput slanja web stranice, od drugog računala (poslužitelja) u mreži. Zajedno, TCP/IP skup protokola se klasificira kao bez stanja, što znači da se svaki zahtjev klijenta smatra novim jer nije povezan s prethodnim zahtjevima. Biti bez stanja oslobađa mrežne putove tako da se mogu neprekidno koristiti. Međutim, sam transportni sloj je sa stanjem. On prenosi jednu poruku, a njegova veza ostaje na mjestu dok se svi paketi u poruci ne prime i ne sastave na odredištu.

Povijesno podrijetlo

TCP/IP je nastao 1974. godine kada su Vint Cerf i Bob Kahn opisali međumrežni protokol za dijeljenje resursa koristeći paketno prebacivanje među čvorovima mreže. 1 Autori su radili s Gérardom Le Lannom da bi uključili koncepte iz francuskog projekta CYCLADES u novu mrežu. 2 Specifikacija rezultirajućeg protokola, RFC 675 ( Specification of Internet Transmission Control Program ), je napisana od strane Vinta Cerfa, Yogena Dalala i Carla Sunshinea, i objavljena u prosincu 1974. godine. Ona sadrži prvo potvrđeno korištenje termina internet, kao skraćenice za međumrežje. 3 Središnja komponenta kontrole ovog modela bila je Transmission Control Program koja je uključivala i veze orijentirane na vezu i usluge datagrama između domaćina. Monolitni Transmission Control Program je kasnije podijeljen na modularnu arhitekturu koja se sastoji od Transmission Control Protocol i Internet Protocol. To je rezultiralo mrežnim modelom koji je postao poznat neformalno kao TCP/IP, iako je formalno bio različito nazivan kao model Odjela obrane (DOD), model ARPANET-a, i na kraju također kao Internet Protocol Suite.

Vanjske poveznice

• Repozitorij FER-a Komunikacijske mreže, str. 51